hrvatski

Ljepša polovica književnosti

Načelo slabog subjekta emancipiranog 1990-ih dovodi u prvi plan spisateljice koje preko autorske pozicije kao i preko ženskih likova upućuju ili na romantičarsku svemoguću individualnost rascijepljenu na nepovezane dijelove koja tekstom uspostavlja potrebnu cjelinu. Iz pozicije ženske slabe perspektive pripovijedanja uočavamo nekoliko modela diskursa koji otkrivaju njihove načine kulturno-konstrukcijskih dimenzija u percepciji i obradi zbilje: I. Esejističko – kritičarska pozicija žanrovski strategijski oblikovana ratnim pismom ; II. romansirane biografije ljudi i prostora inicirane ratnom zbiljom i usmjerenošću prema dokumentarnosti napisanoga ; III. Autobiografska proza u užem smislu i memoarska sjećanja ; IV. Diskurs realiziran iz pozicije slabog subjekta, ali izvan konteksta hrvatske zbilje devedesetih koji uključuje poziciju subjekta u egzilu pa uslijed toga nije u mimetičkom odnosu niti prema zbilji niti prema samome sebi te mu se otvara mogućnost za kritiziranje i redefiniranje književnih obrazaca kao i za iznošenje individualnih stavova o pojedincu i društvu, jeziku i povijesti, kulturnoj i estetskoj normi ; V. Ženski autobiografizam koji se na tragu geneze zanimanja za tekstualne posljedice i predodžbe kompleksne spolne razlikovnosti. Čitanja književnih djela hrvatskih spisateljica nastoje pripomoći u utvrđivanju njihova udjela u rukopisnoj različitosti suvremene hrvatske književnosti.

slabi subjekt; autorska pozicija; ženski likovi; modeli; autobiografski diskurs

nije evidentirano