hrvatski

Ispričavajući razlozi u kaznenom pravu

Stupanjem na snagu novog Kaznenog zakona značajno je promijenjena koncepcija krivnje. U cilju dosljedne primjene normativnih teorija u općem dijelu uvedena su dva ispričavajuća razloga koji u konkretnom slučaju isključuju počiniteljevu krivnju: ispričavajuća krajnja nužda i prekoračenje nužne obrane uzrokovano asteničkim afektom ispričive jake prepasti. S tim u vezi drukčije su formulirani i sastojci krivnje. Osim ubrojivosti, namjere ili nehaja i svijesti o protupravnosti, četvrti element je nepostojanje ispričavajućih razloga. Ti su razlozi preuzeti u hrvatsko kazneno pravo po uzoru na rješenja koja su prihvaćena u njemačkom, austrijskom i švicarskom kaznenom pravu. Svrha je ovog istraživanja jasno određenje teorijskog opravdanja ispričavajućih razloga, sustavno obraditi najvažnije ispričavajuće razloge u poredbenom pravu te analizirati propisane pretpostavke ispričavajućih razloga iz općeg dijela hrvatskog kaznenog prava. S obzirom da u hrvatskoj literaturi do sada ne postoji rad koji se sustavno bavi ispričavajućim razlozima, disertacija će pridonijeti ne samo hrvatskoj kaznenopravnoj teoriji, nego i poslužiti kao putokaz budućoj hrvatskoj sudskoj praksi, u kojoj bi ispričavajući razlozi zbog njihovog važnog pravnog učinka trebali imati značajnu ulogu. Doprinos istraživanja očituje se u stajalištima autorice o opravdanosti dosljedne primjene normativnih teorija krivnje, teorijskom opravdanju ispričavajućih razloga koje se povezuje ne samo sa smanjenim stupnjem neprava i krivnje, nego i s ostvarivanjem svrhe kažnjavanja, sustavnoj obradi pojedinih ispričavajućih razloga te mogućim poboljšanjima de lege ferenda.

ispričavajući razlozi; krivnja; isključenje protupravnosti; krajnja nužda; prekoračenje granica nužne obrane

nije evidentirano