hrvatski

Zaštita zvučnih zapisa hrvatske glazbene baštine postupkom digitalizacije

Hrvatska je rano uhvatila korak s nastankom industrije zvuka. Sustavnim očuvanjem hrvatske zvučne baštine ne bavi se još nitko. Nosači zvuka podložni su fizičkom propadanju, a uređaji za reprodukciju zastarijevanju. Zvučne snimke trebaju se zaštititi. U svijetu je uvriježeno mišljenje, da je trenutno najbolja zaštita analogne zvučne građe migracija u digitalni medij. Svi se postupci pritom standardiziraju na nacionalnim razinama, uz uvažavanje preporuka stručnih udruga (Međunarodne udruge zvučnih arhiva - IASA). Svaka migracija dokumenta vrsta je kopiranja te podliježe odredbama Zakona o autorskim pravima. U zemljama u kojima se vodi briga o zvučnoj nacionalnoj baštini, spomenutim se zakonima predviđa mogućnost kopiranja u svrhu zaštite. U Hrvatskoj se zvučni snimci čuvaju u različitim ustanovama: arhivima (proizvođača, radijskih i televizijskih kuća, kinoteke), knjižnicama, muzejima i privatnim zbirkama. Temeljem istraživanja njihovog sadržaja, daje se opis stanja zbirki, postupaka za njihovu fizičku zaštitu, te planova za migraciju u digitalni medij, očuvanje i prezentaciju. Uz prijedlog za izmjenu hrvatskog Zakona o autorskim i srodnim pravima, predlaže se i model digitalizacije, trajnog očuvanja i prezentacije zvučnih snimaka hrvatske glazbene baštine.

zvučni snimci; hrvatska baština; glazba; zaštita; digitalizacija; autorska prava; model digitalizacije

nije evidentirano