hrvatski

Religioznost i spremnost na pomirenje

Polazeći od stava da se antropologija može tretirati ne samo kao znanstvena disciplina uspješna u interkulturnom prevođenju, već i kao društveno angažirana djelatnost uspješna u međukulturnom posredovanju, autor predstavlja neke mogućnosti uključenja antropologije u procese pomirenja na Balkanu. Autor polazi od teze da je pretpostavka uspješnoga započinjanja procesa pomirenja uviđanje svih uključenih strana da trauma kao posljedica svakoga sukoba postoji i s njima suprotne, druge strane, što je usko povezano i s osvješćivanjem o vlastitoj odgovornosti, bez uočavanja koje se jedinim i isključivim krivcima vide oni drugi. Dobrim putom prema tome uz povećanje interakcije sviju strana čini se i njihovo upoznavanje sa što je više moguće objektivnim činjenicama, kako bi se memorija čim više odteretila emocija, budući da afektivna sjećanja ne samo da nisu ispravljiva već njihovi nositelji uopće nisu zainteresirani za "istinu", nego isključivo za svoju "autentičnost". Ekstremna emocionalizacija pojedinačne povijesti i društvenoga sjećanja, osobito nakon sukoba, pokazuje se ozbiljnom preprekom međusobnom razumijevanju, pomirenju i rješenju sukoba. Na temelju neokončanoga antropološkoga istraživanja mladih vjernika u Hrvatskoj autor propituje vezu religioznosti i spremnosti na pomirenje te specifične mogućnosti antropologije, povezane s njezinom istraživačkom metodologijom, da na pomirenju radi.

pomirenje; religioznost; antropologija

nije evidentirano