hrvatski

Psihoterapija i neuroznanost

U središtu psihoterapije je razumijevanje o međusobnom ispreplitanju prirode i odgoja, uspješnog i neuspješnog razvoja i njegova utjecaja na zdravo funkcioniranje. Kada psihoterapija rezultira smanjenjem intenziteta simptoma, mozak je, na neki način, promijenjen. Iz perspektive neuroznanosti psihoterapija može biti shvaćena kao poseban oblik obogaćenog okruženja kreiranog da omogući rast neurona i integraciju neuronskih veza. Danas se na psihološke procese i mozak više se ne gleda kao na nešto manje znanstveno od tjelesnih procesa, pa će vrlo skoro i duševne bolesti postati ravnopravne tjelesnima. Do nedavno se funkcioniranje mozga moglo promatrati u pacijenata s cerebralnim lezijama, nakon operacija, na animalnim modelima, a danas je to moguće izravno uz pomoć suvremenih tehnika oslikavanja. Tek smo na početku pridruživanja neuroznanstvenih otkrića terapeutskom procesu, a naša bi se očekivanja mogla pokazati većima nego što je itko smatrao mogućim. Dinamska terapija i psihoanaliza mogu omogućiti korektivno emocionalno iskustvo koje može imati pozitivan učinak na mozak, i mentalno i fizički. Kandel (2001.) ističe da strukturalne veze između živčanih stanica mogu kroz učenje biti promijenjene, a da na aktivnost gena može utjecati čak i okolina. Mozak je plastičan i zadržava sposobnost učenja i razvoja tijekom cijelog života. Ova otkrića neuroznanstvenika nam daju nadu, s obzirom na to da psihoanalitičko liječenje ne utječe sasvim na svjesnost konflikata, a zapravo može promijeniti dublje strukture i funkcioniranje mozga. Dubinska terapija može biti dubinska terapija i za mozak. Stojimo na pragu postignuća empirijskih potvrda psihoanalitičke teorije i liječenja.

psihoterapija, neuroznanost

nije evidentirano