hrvatski

Inter aequitatem iusque interpositam interpretationem nobis solis et oportet et licet inspicere. Konstantinovo shvaćanje pravednosti u suprotnosti s klasičnim rimskim pravom

U razdoblju postklasičnog rimskog prava koje se podudara sa razdobljem rimske apsolutne monarhije (dominat), djelatnost pravnika prestala je biti izvorom prava. Štoviše, car Konstantin je 316 g. odredio da jedino rimski imperator kao isključivi zakonodavac može i smije tumačiti što je pravično, a što ne: Inter aequitatem iusque interpositam interpretationem nobis solis et oportet et licet inspicere. Navedenu odredbu preuzeo je car Justinijan u svoju kodifikaciju (Codex Iustinianus 1.14.1.). Konstantinovo shvaćanje o rimskom imperatoru kao isključivom zakonodavcu i upućeniku u pitanja pravednosti - koji jedini može i smije tumačiti što je pravično, a što ne - Justinijan je doveo do vrhunca, proževši je u velikoj mjeri kršćanskim elementima. Prema Justinijanu, car je izraz živog božanskog zakona (lex animata), a carsko zakonodavstvo je „najsvetiji hram pravednosti“ (sanctissimum templum iustitiae), pa stoga nije teško zaključiti da se u takvom kontekstu vrlina pravednosti u prvom redu ostvaruje poslušnošću carevoj volji . Pravednost je time prestala biti shvaćena u smislu klasičnog rimskog prava kao ustrajna volja za ozbiljenjem naravnopravnih načela utemeljena na razumskoj spoznaji (ratio), već se preobrazila u volju za bespogovornim slijeđenjem carskih zakona koja je utemeljena na vjeri u Boga (fides). Time su, posljedično, polazeći od Konstantinove “prijelomne” koncepcije, stvorene i pretpostavke za reinterpretaciju Ulpijanove klasične rimske definicije pravednosti u skladu sa postavkama srednjovjekovne kršćanske duhovnosti.

car Konstantin; pravednost; rimsko pravo; vjerodostojno (autentično) tumačenje

nije evidentirano