Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi !

"Jišajida" Kajetana Vičića (CROSBI ID 334529)

Ocjenski rad | magistarski rad (mr. sc. i mr. art.)

Stepanić, Gorana "Jišajida" Kajetana Vičića / Novaković, Darko (mentor); Zagreb, Filozofski fakultet u Zagrebu, . 2001

Podaci o odgovornosti

Stepanić, Gorana

Novaković, Darko

hrvatski

"Jišajida" Kajetana Vičića

Pišući spjev o Djevičinu životu Vičić se uključio u maticu marijanske literature koja je u sedamnaestom stoljeću doživjela velik procvat. Rast pobožnosti prema Mariji u posttridentinskom je razdoblju ‘dosegao je vrhunce kakvi nikad ranije nisu bili dosegnuti’ (MUNDI MELIORIS ORIGO: 6). U hrvatskoj neolatinskoj književnosti toga doba nema, doduše, drugih epskih djela o Djevičinu životu, no lirski sastavci kojih je Marija centralan lik, kao što je rukopisna zbirka Dubrovčanina Frana Gundulića (1587-1629) s početka stoljeća (rkp. HAZU 1607) svjedoče o uključenosti marijanskoga kulta u poeziju. Isto stoljeće donosi i opsežne propovjedničke priručnike mariološke tematike, kao što je trotomni Mundus Marianus splitskoga isusovca Lovra Grisogona (†1653), te lirske sastavke s temom Marijine trsatske, odnosno loretske kućice, kao što je Elegia Sanctissimae dei genetrici Mariae Lauretanae Frana Krste Frankopana (1656). Eventualna veza Kajetana Vičića s ostalim autorima nacionalnoga latiniteta nije poznata, a za sada nam je u potpunosti nedostupan i svaki konkretniji podatak iz pjesnikove biografije. No radi se nedvojbeno o najproduktivnijem latinskom autoru toga razdoblja, po svemu sudeći talijanskom đaku humanističke škole, pjesnički osposobljenom da se nosi s brojnim pjesničkim žanrovima: epom, elegijom, epigramom, lirikom, jampskim i anakreontskim pjesništvom. Vičićeva se erudicija, osim na razini stihotvorne vještine, iskazuje i u sposobnosti da u tekst uključi i brojna znanja, kao što su znanje teologije, povijesti, patristike, klasične književnosti, kao i znanja o suvremenome svijetu i njegovim dostignućima (kolonijalizam, astronomija). Raspolaganje brojnim znanjima naročito je uočljivo u Jišajidi, spjevu enciklopedijskih ambicija, čija se tematska okosnica, život Djevice Marije, konstruira poglavito iz apokrifnih evanđelja, čiji je sadržaj tijekom stoljeća preživio u vidu pučke pobožnosti i otuda ulazio u književnost. Glavnu priču Vičić obogaćuje nabrojenim znanjima i na taj se način Marijin lik i događaji koje proživljava Sveta obitelj realistički fiksiraju u vlastitom povijesnom vremenu i, s druge strane, tipološki povezuju sa (židovskom) prošlošću i (kršćanskom) budućnošću. Dalekosežne posljedice Marijina života i djelovanja na zemlji prikazuju se tako u više dimenzija i dovode u vezu s čitaočevom stvarnošću. Diskurz teksta čiji je sadržaj orijentiran na prošlost i budućnost u značajnoj je mjeri složeniji od razmjerno jednostavne, epizodično strukturirane osnovne priče. Monotonija osnovne, Marijine fabularne linije, koja uvelike prati kronološki slijed odvojenih epizoda kakav propisuje žanr vite, znatno je ublažena prisutnošću dviju sporednih fabularnih linija, nebeske i Herodove. Te dvije fabularne linije uvelike dinamiziraju priču: u kombinaciji finalne motivacije nebeske fabularne linije s realističkom motivacijom Herodove, radnja se dinamizira. Tako se vješto pomiruje čitalačko dulce s teološkim utile. Diskurz, konstruiran oko kronološki poredanih epizoda triju fabularnih linija, karakterizira velik broj narativnih i nenarativnih digresija (opisi, rasprave, teološki odlomci) ‘prikopčanih’ uz radnju metonimijskom i metaforičkom vezom. Pripovjedačeva se pažnja, naime, na temelju motiva iz glavne fabularne linije često, zahvaljujući metonimijskoj vezi, odvraća od epske sadašnjosti i koncentrira se bilo na epsku prošlost (kao što je povijest Židova, ili povijest rimskih osvajanja), bilo budućnost (događaji vezani uz Marijinu kućicu, sudbina pojedinih relikvija). Dio digresija metaforički je privezan na glavnu radnju: to se poglavito odnosi na asocijacije, usporedbe ili praslike u kojima se element glavne radnje povezuje s podudarnim elementom iz vremenski udaljena svijeta (uzorne Židovke kao praslika Marije) ili fiktivna književnog svijeta (Baukida i Filemon – Marija). Brojne i opsežne digresije oslabljuju ‘horizontalnu’, naativnu liniju teksta i naglašavaju njegovu ‘vertikalu’, vezu s udaljenim književnim (biblijskim, antičkim) i izvanknjiževnim svijetovima. Temporalnost razmjerno jednostavne i oskudne radnje na taj se način ‘razvlači’ u atemporalnost, odnosno svevremenost posljedica koje je priča iz Judeje ostavila kršćanskome svijetu. Referiranje na prošlost i budućnost u diskurzu se očituje u vidu anomalija poretka, analepse i prolepse. Tridesetak prolepsa, koliko ih ima u Jišajidi, velik je broj, kako s obzirom na razmjerno malu zastupljenost prolepse u pripovjednim tekstovima općenito, tako i s obzirom na broj od ‘svega’ dvadesetak analepsa u istome tekstu. Narativne mogućnosti analepse i prolepse Vičić, međutim, nije iskoristio: događaji u sve tri fabularne linije nižu se kronološkim redom. Golemo vremensko razdoblje koje pokriva diskurz Jišajide (od istočnoga grijeha do Vičićeve suvremenosti) zahtijeva brojne promjene u tempu pripovijedanja. Iako je iluzija ‘prirodnog’ tempa prisutna u odlomcima povišene mimetičnosti, odnosno dijalozima, na koje otpada nešto više od četvrtine teksta, većina je priče ispričana ubrzanim tempom. Dok je krajnje usporen tempo (pauza) rezerviran za nenarativne dijelove teksta, elipsa je česta na mjestima u priči gdje predložak ne nudi nikakve građe. Tako su pjevanja u kojima se obrađuje ‘podacima’ najbogatiji dio Marijina života (vjenčanje, Kristovo rođenje, bijeg u Egipat, VI-X) dijelovi spjeva s najpravilnijim pripovjedim tempom. Vičićev pripovjedni tempo uvelike je određen brojem digresija umetnutih među pojdine faze radnje: na mjestima gdje ih je natprosječno mnogo (I-II) tempo pripovijedanja izuzetno je spor. Anomalije u učestalosti spominjanja pojedinih događaja, naročito repetitivno pripovijedanje, ukazuje na važnost koju za pripovjedača predstavljaju pojedini događaji. Među repetiranim je motivima, primjerice, Muka, ali i motiv Marijine kućice koja je sletjela na Trsat, autoru, čini se, iz patriotskih razloga naročito bitan. Događaji u Jišajidi fokaliziraju se najvećim dijelom izvana. Fokalizator, koji je ovdje identičan s pripovjedačem, ne nastupa s tipičnom nepristranošću svojstvenom vanjskome fokalizatoru; on se identificirao kao kršćanski autor i emocionalno je vezan uz prikazane događaje. Njegova ideologija dominira tekstom i potire sve ostale ideologije (židovsku, pogansku). Autoritarni pripovjedač ostavlja jasne tragove visoke posredovanosti teksta. Replike likova uvode se i odjavljuju formulaičnim izrazima koji pripadaju pripovjedaču; on se često pojavljuje u prvome licu; iskazuje svoje znanje o skrivenim mislima likova; povremeno hini vlastito neznanje; uzvicima iskazuje svoj odnos prema ispripovijedanom; komentira sam pripovjedni čin. Vičićev se pripovjedač u Jišajidi pokazuje razmjerno sofisticiranom instancijom. Na početku spjeva identificira se s građanskom osobom autora i na nekoliko mjesta u spjevu potkrepljuje tu identifikaciju aluzijama na autorov život i suvremenost. Pripovjedač je uglavnom ekstradijegetički, jer njegova je pripovjedna razina iznad razine na kojoj se kreću likovi. No na početku spjeva dolazi do metalepse, narativnog kratkog spoja između pripovjednih razina: pripovjedač (koji se sedamdesetak stihova prije identificirao s građanskom osobom autora) razgovara s likom Kerubina spustivši se na dijegetsku razinu, odnosno, lik se penje na ekstradijegetsku razinu. Sofisticiranost toga prizora pojačava činjenica da pripovjedač i lik vode razgovor poetičke tematike i razgovaraju o djelu u čijem se svijetu nalaze. Taj metafikcionalni odlomak ukazuje na ‘modernost’ postupka koji je pun procvat doživio u postmodernoj prozi u dvadesetome stoljeću i čijim je pretečama književna teorija smatrala romanopisce osamnaestoga stoljeća. Ekstradijegetički adresat pripovijedanja s kojim pripovjedač nerijetko komunicira u Jišajidi nije imenovan. Dok ga neki epski pripovjedači, kao što je Marulićev u Davidijadi, izravno oslovljavaju i određuju ga kao pripadnika iste, kršćanske, zajednice, Vičić u tekstu spjeva ne određuje tko je idealni čitatelj kojem je njegovo pripovijedanje namijenjeno. Poetika spjeva (koja zahtijeva veliko humanističko predznanje) i nepostojanje izravna adresata odbacuju mogućnost da se radi o tekstu didaktičkih namjera: Jišajida je namijenjena humanistički obrazovanu i teološki potkovanu katoliku, koji će biti u stanju probijati se kroz sraz narativne horizontale i jake vertikale nenarativnih dijelova. Pripadnost spjeva obitelji visoke književnosti najbolje je mogla osigurati veza s antičkom literarnom tradicijom. Antika se u Jišajidi pojavljuje kroz izričaj (jezik, stih, sintagme), građu (epizode iz antičke povijesti i književnosti) i književne vrste (ep, koji uključuje i manje oblike, kao što su epitafi i metamorfoze). Kompiliranu građu kršćanske tematike Vičić je uspješno obradio poštujući većinu formalnih zahtjeva koje djelo mora poštivati da bi se smatralo epom klasičnoga tipa. To je, prije svega, uporaba heksametra, podjela na pjevanja, izbor teme važne za život zajednice u čije ime autor govori, junak nadnaravne snage kao centralni lik. Dijelu zahtjeva koji se postavljaju pred sadržajnu sastavnicu epskoga djela, kao što su paklene i nebeske scene, proročanstva, snovi, ili silazak u svijet mrtvih, Vičić je udovoljio; neka paradigmatska mjesta klasičnih epova, kao što su scene gozbi, nisu uključena u Jišajidu. Iznevjeren je i narativni postupak uvođenja radnje in medias res. Obilato su, međutim, u Jišajidi zastupljeni raznorodni kanonski formalni elementi klasične epske retorike: invokacija, indikacija teme, vremenske perifraze, katalozi, apostrofe, topos neizrecivosti i epske poredbe. Ovi formalni znakovi pripadnosti teksta antičkoj epskoj tradiciji umetnuti su u narativni tok i redovito prekidaju pripovijedanje. Veza tih epskih općih mjesta mjesta s narativnom okolinom slabija je od njihove veze s literarnom tradicijom koju nasljeduju. Dio navedenih formalnih elemenata funkcionira kao metafikcionalni umetak u narativno tkivo teksta i predstavlja fiksirane autoreferencijalne oblike (invokacija, indikacija teme, topos neizrecivosti). Dio tih epskih retoričkih elemenata osim formalno, i sadržajem unosi antiku u svijet kršćanskoga epa: akteri vremenskih perifraza, primjerice, antičke su personifikacije astronomskih pojava. Antika kroz složenije formalne kanonske elemente, kao što su poredba ili metamorfoza, ulazi dvojako: kao gola forma i forma u uskoj vezi sa sadržajem. Vičićeve su poredbe i metamorfoze konstruirane prema modelu svojih antičkih uzora, no i sadržaj im je nerijetko antičke, odnosno literarne provenijencije. Podudarnosti između jezičnog izričaja u kanonskim retoričkim elementima Jišajide i izričaja na odgovarajućim mjestima antičkih autora potkrijepile su Vičićevu tvrdnju o epskim uzorima iz predgovora Tieneidi. Uz Homera i Vergilija, pjesnik je naveo i Stacija, Lukana i Silija. U Jišajidi se, kako se pokazalo, u velikoj mjeri koristio i Valerijem Flakom, a naročito Ovidijem. Ipak, činjenica da se, osim u pjesnike klasičnoga, ‘zlatnog’ razdoblja antičke književnosti, ugledao i u postklasične autore, maniriste latinskoga ‘srebrnog vijeka’, navodi na oprezan zaključak kako narativnu razbarušenost Jišajide i preobilje digresija i formalnih epskih elemenata, hipertrofiju formalnoga u odnosu na sadržajno, Vičić duguje neklasičnom, manirističkom književnom impulsu. Čini se da je razložno pretpostaviti kako takav Vičićev izbor žanrovskih uzora iz antike reflektira i književne afinitete u njemu suvremenoj produkciji. No i bez konačna odgovora na pitanje u koju stilsku formaciju smjestiti Vičića, nesumnjivo se radi o autoru nesvakidašnje plodnosti, dobro potkovanu pjesniku i teologu, u čijem djelu kršćansko i antičko supostoje u uspješnoj simbiozi. Konstruiravši od razmjerno šture priče diskurz koji će čitatelju, zahvaljujući narativnim intervencijama, teološkim tumačenjima i antičkoj retoričkoj opremi biti zanimljiv, ganutljiv i poučan, izdigao je građu pučke, niske provenijencije u djelo visoke književnosti. Možda je upravo taj visoki kod, koji puno zahtijeva od čitatelja, suzio broj recipijenata Jišajide do te mjere da ju je malo tko čitao. No već i u ovoj fazi oživljavanja Vičićeva opusa i s obzirom na podatke o riječkome latinistu i njegovu opusu dostupne u ovom trenutku, ne bi se smjelo dogoditi da ga književna historiografija ponovo ispusti iz vida. Ako ni zbog čega drugog, zaslužuje spomen kao autor najvećeg neolatinskog spjeva u hrvatskoj književnosti.

Kajetan Vičić; hrvatska neolatinska epika; Djevica Marija

nije evidentirano

engleski

Kajetan Vičić's "Iesseid"

nije evidentirano

Kajetan Vičić; Croatian Neo-Latin epics; Virgin Mary

nije evidentirano

Podaci o izdanju

597

29.09.2001.

obranjeno

Podaci o ustanovi koja je dodijelila akademski stupanj

Filozofski fakultet u Zagrebu

Zagreb

Povezanost rada

Filologija