hrvatski

ZNAČAJ AKUTNOG BUBREŽNOG ZATAJENJA U PROGNOZI I ISHODIMA AKUTNOG INFARKTA MIOKARDA

Uvod: Akutno bubrežno zatajenje jedan je od glavnih uzroka intrahospitalnog pobola i pomora i uglavnom je pokazatelj na ozbiljnu prirodu osnovne bolesti. Posljedice akutnog infarka miokarda, njegova dijagnostika ili pak liječenje predstavljaju velik rizik za nastanak ABZ posebice kod onih bolesnika sa već prethodno oštećenom bubrežnom funkcijom, kod dijabetičara i starijih od 60 godina. Cilj istraživanja: Cilj ovog retrospektivnog istraživanja bio je analizirati učestalost akutnog bubrežnog zatajenja u bolesnika s akutnim infarktom miokarda liječenih tijekom 2011. godine na Klinici za internu medicinu Kliničkog bolničkog centra Rijeka te usporediti učestalost primjene konzervativnog i invazivnog liječenja bolesnika s akutnim bubrežnim zatajenjem kao i utvrditi učestalost neželjenih događaja, komplikacija i ishod liječenja ovih bolesnika. Ispitanici i metode: Tijekom jednogodišnjeg razdoblja (od siječnja 2011. do prosinca 2011.) analizirali smo ukupno 210 bolesnika koji su zbog nastanka AIM hospitalizirani na Odjelu intenzivnog liječenja Zavoda za kardiovaskularne bolesti Klinike za internu medicinu Kliničkog bolničkog centra Rijeka. Bolesnike smo podijelili u dvije skupine: prvu skupinu činili su bolesnici koji su razvili ABZ, a u drugoj oni s očuvanom funkcijom bubrega. Za svakog pojedinog bolesnika analizirali smo demografske podatke, dob i spol, kardiovaskularne čimbenike rizika te vrstu medikamentozne terapije koju su bolesnici uzimali prije hospitalizacije koje smo dobili uvidom u anamnezu bolesnika. Također smo analizirali vrstu nadomještanja bubrežne funkcije te oporavak iste, kao i prosječno trajanje hospitalizacije te neželjene ishode, smrt, zatajivanje srca i ponovni nastup bolova. Rezultati: Ukupno je 68 bolesnika (32%) razvilo ABZ unutar prvih pet dana od hospitalizacije. Bolesnici u kojih je došlo do razvoja ABZ bili su statistički značajno starije životne dobi (67±11 godina), ali se nisu bitno razlikovali po spolu. Nije bilo statistički značajne razlike između dvije skupine bolesnika u učestalosti kardiovaskularnih čimbenika rizika s izuzetkom pretilosti. Bolesnici s AIM u kojih nije došlo do razvoja ABZ imali su statistički viši indeks tjelesne mase (28, 4±4, 3 kg/m2). U skupini bolesnika s ABZ bilo je statistički značajno više bolesnika koji su prilikom hospitalizacije imali simptome i znakove popuštanja srca (28%), a značajno smanjena bila je i istisna frakcija lijeve klijetke (42±11%) u ove skupine bolesnika. Nije bilo značajne razlike u serumskim razinama TNI kako onima pri prijemu tako niti u vršnim vrijednostima. Primarna koronarna intervencija s postavljanjem metalne potpornice učinjena je u 164 bolesnika (78, 10%), dok je konzervativnom terapijom liječeno 46 bolesnika (21, 90%). Učestalost ABZ bila je podjednaka neovisno o provedenoj metodi liječenja AIM . Od 68 bolesnika s ABZ, u četvoro bolesnika (5, 9%) bilo je potrebno nadomještati bubrežnu funkciju i u tu svrhu korištena je kontinuirana metoda CVVHD. Zaključak: Bolesnici s AIM u kojih dođe do razvoja ABZ imaju veći broj neželjenih događaja, odnosno zatajenje srca, ponovna ishemija ili smrt bez obzira kojom su metodom bili liječeni od osnovne bolesti u odnosu na one bez ABZ. O prisustvu ili odsustvu ABZ u bolesnika s AIM ovisi i konačni ishod liječenja ovih bolesnika. Podaci dobiveni ovim istraživanjem govore u prilog tome kako ABZ nastalo u AIM možemo smatrati značajnim predskazateljem neželjenih događaja u bolesnika s AIM

akutno bubrežno zatajenje; infarkt miokarda

nije evidentirano