hrvatski

Promjene u intrinzičkoj motivaciji kod djece koja biraju različite programe vježbanja

Faktori motivacije u sportu igraju veoma važnu, a često i presudnu ulogu. Da bi se smanjio rastući trend odustajanja djece od sportske aktivnosti ulaskom u pubertetsku dob, a često i ranije, nužno je steći uvid u njihovu strukturu motivacije, saznati koji su programi vježbanja djeci privlačni i zašto, zašto ulažu i zašto prestaju ulagati napor u sport i sl. Upravo je intrinzička motivacija u brojnim istraživanjima prepoznata kao jedan od presudnih faktora kako za sportski uspjeh tako i za perzistenciju u sportu. Osnovni problem ovog rada temelji se na pretpostavci da različiti sportovi s obzirom na različitost karakteristika (način organiziranja pokreta, stabilnost okoline za vrijeme izvođenja zadatka, prevlast tipa povratne informacije i emocionalno opterećenje za vrijeme aktivnosti) različito pridonose zadovoljavanju motiva postignuća, i na povećanje, smanjenje ili održanje intrinzičke motivacije. Cilj rada bio je istražiti promjene u intrinzičkoj motivaciji kod djece u dobi od 10-11 godina koja su po vlastitom izboru vježbala različite sportove (košarka, odbojka, ritmičko-športska gimnastika, stolni tenis, atletika).Program vježbanja je proveden u periodu od jedne školske godine u okviru eksperimentalnog programa iz područja tjelesnog vježbanja, na uzorku djece svih petih razreda jedne zagrebačke osnovne škole (djevojčice=23, dječaci=31). Primijenjen je Upitnik intrinzičke motivacije (Mc Auley i sur., 1989) u tri vremenske točke, a razlike su utvrđivane u odnosu na pojedine točke ispitivanja, te u ukupnom periodu provođenja programa. Prije početka programa vježbanja nisu utvrđene statistički značajne razlike između djece koja su se odlučila za različite sportske programe. Rezultati dobiveni analizom varijance (jednosmjernom i za ponovljena ispitivanja) te odgovarajućim neparametrijskim metodama, pokazali da u drugoj točci postoje razlike između djece koja su vježbala različite sportske programe u razini pritiska/tenzije pri vježbanju s obzirom na spol, te s obzirom na vrstu programa. Veći osjećaj pritiska pri vježbanju pokazao se kod dječaka, i to najveći kod onih koji su vježbali atletiku. Najmanji pritisak pri vježbanju osjećale su djevojčice ritmičarke. U trećoj vremenskoj točci dobivene su značajne razlike s obzirom na interes/uživanje u vježbanju, te pritisak/tenziju. Dječaci su osjećali veći pritisak pri vježbanju, ali su i više u njemu uživali za razliku od djevojčica. Najviše su uživali dječaci stolnotenisači, a najmanje djevojčice ritmičarke, koje su istodobno osjećale i najmanji pritisak. Najveći pritisak osjećali su atletičari. Rezultati analize cjelokupnog perioda vježbanja pokazali su negativni trend promjena (pad) intrinzičke motivacije u vremenu. Statistički značajno se mijenjao osjećaj pritiska pri vježbanju, koji je progresivno rastao kod dječaka, a opadao kod djevojčica. Pri tome najveći pritisak osjećali su atletičari, zatim košarkaši, a najmanji ritmičarke kod kojih je ukupno došlo do najvećeg pada intrinzičke motivacije. Dobiveni se rezultati tumače u svjetlu teorije kognitivne evaluacije te teorije samodeterminacije i potvrđuju neke dosadašnje spoznaje. Pouzdanije spoznaje bilo bi moguće dobiti ponovnim istraživanjima na većem uzorku ispitanika.

djeca; intrinzička motivacija; promjene

nije evidentirano