hrvatski

Prosudbe Miroslava Krleže o Vladimiru Filipoviću i njegovu tekstu »Osnovi etičko-filozofske orijentacije Marka Marulića«

Premda su spoznaje o Marku Maruliću (1450-1524), posebice o njegovu životu, opusu i recepciji, u posljednjih dvadeset i pet godina itekako uznapredovale, marulolozi su se dosad vrlo rijetko i, pritom, izrazito negativno očitovali o prosudbama koje je o tom splitskom renesansnom misliocu i njegovu opusu priopćio Miroslav Krleža (1893-1981). Kada su to i činili, redovito su bili usmjereni na Krležin spis »O našem dramskom répertoireu: povodom 400 godišnjice Držićeve ‘Tirene’« iz 1948. godine. Međutim, od 1926. pa do svoje smrti, dakle do 1981. godine, Krleža je o Maruliću izrekao brojne prosudbe, koje se sastoje od barem dvadeset i pet bibliografskih jedinica, a koje pak obuhvaćaju sljedeće: Krležine spise objavljene tijekom njegova života ; Krležine zapise koji su objavljeni nakon njegove smrti ; Krležin rukopis iz 50-ih godina 20. stoljeća ; Krležine marginalije uz natuknice za "Enciklopediju Jugoslavije" i "Enciklopediju Leksikografskog zavoda" ; Krležine razgovore s Predragom Matvejevićem i Enesom Čengićem. Budući da je iz naslova izlaganja uočljivo da je, uz Miroslava Krležu i Marka Marulića, ključno ime i Vladimir Filipović, nužno je ukazati na poveznicu između te trojice mislilaca. Naime, stajališta o Maruliću i njegovu opusu moguće je doznati i iz dviju inačica rukopisa u kojima se Krleža očitovao o tekstu koji je, naslovivši ga »Osnovi etičko-filozofske orijentacije Marka Marulića«, napisao filozof Vladimir Filipović (1906-1984) i koji je objavljen 1950. godine u "Zborniku u proslavu petstogodišnjice rođenja Marka Marulića 1450 – 1950". Obje inačice su sastavni dio Krležine rukopisne ostavštine i čuvaju se u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod signaturom R 7970/A/1111. Jedna se sastoji od šest nepaginiranih listova i čini koncept ili predložak, a druga od deset paginiranih listova i čini inačicu Krležinih očitovanja o Filipovićevu tekstu koja je konačna. Pritom je nedvojbeno da je Krleža te inačice napisao najranije tijekom 1950., a najkasnije do kolovoza 1953. godine. Što je, dakle, Krleža u inačicama svojega rukopisa zapisao o Maruliću, o njegovu opusu i o Filipovićevu tekstu posvećenom osnovama Marulićeve etičko-filozofske orijentacije? Obje je započeo tvrdnjom da je Filipović napisao polemički spis u kojem je »uznastojao da dokaže kako je Marulić stojeći pred kulturnopolitičkom alternativom ili islam ili kršćanstvo (tertium non datur!) mogao birati samo ovo drugo (tj kršćanstvo)«, nakon čega je u konačnoj inačici postavio sljedeće pitanje: »Da li postoji bilo kakav pak i najneznatniji naučni dokaz za potvrdu ove teze?« Uvjeren da takav dokaz ne postoji, istaknuo je, također u konačnoj inačici rukopisa, da nas »u rasponu od osam stoljeća (tj od devetog do šesnaestog vijeka), magistrala ... naše historije uči« upravo suprotnom od onoga što je tvrdio Filipović, pa nastavio da »kontrareformacione teze, kao što je ova Vladimira Filipovića – ‘o tertium non daturu’ naše civilizacije predstavljaju negaciju očite materijalne istine«, zaključivši da je apsurdno »pobijati ovakvu ultramontanu banalnost, kakvu predstavlja ovaj essay«. Taj tekst zapravo je, tvrdi Krleža u konceptu ili predlošku, »slaba seminarska radnja, bez naročite vrijednosti« i nešto »potpuno suvišno da bude štampano«, premda joj je autor »extra ordinarius philosophiae«. Ovako se očitujući, očigledno je da se Krleža služio eufemizmima, kojih se ipak odrekao u nekim dijelovima koncepta rukopisa, ne štedeći Filipovića i opisujući ga na sljedeći način: »glupan«, »idijot«, »mistifikator« i »arnoldijanac ex cathedra«, koji »bjesomučno fanatično zaglupljuje svijet«. Nije na nama, nastavlja Krleža u svojem konceptu, »da određujemo što je mogao birati Marulić«, jer ga mi ne cijenimo zbog toga, nego zbog toga što »je pisao narodnim jezikom slobodarskim«, a zbog čega, što doznajemo iz konačne inačice rukopisa, »o Maruliću valja govoriti kao o pjesniku, a ne kao o lošem kompilatoru«, pri čemu pozornost treba obratiti na to da »kada se piše studija o osnovima« Marulićeve etičko-filozofske orijentacije, »onda valja pisati o toj temi stvarno, sa poznavanjem materije, a potpuno je suvišno da se piše na način prof. Filipovića koji je u svakom slučaju insuficijentan.« Naime, što također doznajemo iz konačne inačice Krležina rukopisa, »o Maruliću se može govoriti kao ‘o ocu naše lijepe književnosti’, ako već želimo da govorimo o njemu u okviru ovakvog epitetona, kojim su ga ovjenčali prilikom proslave 400 godišnjice Judite, ali govoriti o njemu kao o pozitivnom ideologu ... koji nije mogao birati jer nije bilo ‘tertium datura’, danas iz naučne perspektive nije ni u kom slučaju rabota korektna«. Nakon toga Krleža je dodao sljedeće: »A kako autor ove studije [Filipović] govori o ‘De institutione bene beateque vivendi’ da je to djelo nadmašilo sva djela svih naših pisaca prije i poslije Marulića sve do naših dana, onda tjera običnu vulgarnu klerikalnu propagandu na temelju svijesne neistine.« Konačnu inačicu rukopisa Krleža je zaključio sljedećim rečenicama: »O svemu: ovaj tekst nije ni po čem Akademija trebala da ocijeni kao dobar ili pozitivan. Argumenti recenzenta Josipa Badalića, da su oni smatrali da peru Marulića kao crnog bika od sramote i da su uznastojali da ga prefarbaju u rodoljuba, koji je vjernik na antiturskoj liniji, nisu ozbiljni.«

Miroslav Krleža; Vladimir Filipović; Marko Marulić

nije evidentirano