hrvatski

Formalizacija, aksiomatizacija i klasifikacija primijenjene logike opravdanja: slučaj evidencijalnosti

Logika opravdanja klasificira se kao grana epistemičke logike i opisuje naša vjerovanja i znanja koristeći se epistemičkim opravdanjem, tako da agens (činitelj) mora imati razlog vjerovati u φ (t : φ), što znači da je p opravdano određenim razlogom t. Usporedimo li ga s epistemičkim operatorom K_a φ, vidimo da on nosi konkretnu instanciju ili evidencijal, a ne neodređenu modalnost, kao što je to u slučaju s epistemičkom logikom, odnosno, specificira se znanje ponajprije razlozima za vjerovanjem, a ne definira se kao stanje vjerovanja. Primijenimo li logiku opravdanja na opis određenih lingvističkih podsustava, uočava se kako su evidencijali tipološka kategorija diferencirana od lingvističke kategorije modalnosti. Govornik mora dati konkretan dokaz za određenu propoziciju, a ako to ne učini, narušava se gramatička struktura rečenice. U jezicima koji posjeduju evidencijale, oni su obično obavezne gramatičke strategije, a njihova kriva uporaba vodi do negramatičnosti iskaza. Cilj je ovoga rada izložiti kontekste i varijacije evidencijalnih strategija, razlikovati evidencijalne strategije od lingvističkih modalnosti te formalizirati pravila koja su nužna i dovoljna za evidencijalni sustav te, naposljetku, ilustrirati teoretsku i aksiomatsku pozadinu korpusom iz različitih jezika i dijalekata, čime bismo pokazali jednu moguću primjenu logike opravdanja na prirodni jezik.

logika opravdanja; modalna logika; evidencijalnost; epistemička logika; neklasične logike; modalnost

nije evidentirano