hrvatski

Odnos gramatičke norme i jezične prakse u suton kajkavskoga književnog jezika

U izlaganju će biti riječi o odnosu jezične upotrebe kajkavskoga prevoditelja Ivana Krizmanića i jezika opisana u kajkavskoj gramatici Ignaca Kristijanovića. Oba se autora ubrajaju među posljednje korisnike književne kajkavštine koja se prestaje upotrebljavati četrdesetih godina 19. stoljeća. Kao i brojni drugi hrvatski kulturni radnici iz prve polovice 19. stoljeća, Ivan Krizmanić (1766.–1852.) narodnim je jezikom počeo pisati tek u kasnijoj životnoj dobi, kada su mu bile četrdeset tri godine. Prigrlivši kajkavski književni jezik kojim se pisalo i na kojem se objavljivalo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj još od polovice 16. stoljeća, na nj je prevodio djela s njemačkoga (Schillerovu pjesmu Freygeisterei der Leidenschaft), engleskoga (Paradise lost Johna Miltona), latinskoga (propovijed Prodečtvo Piuša VI.) i štokavskoga jezika (Osmanšćicu Ivana Tomka Mrnavića te Svetu Rožaliju Antuna Kanižlića). Ignac Kristijanović (1796.–1884.) posljednji je kajkavski gramatičar (1837.) i uopće posljednji borac za standardizaciju i implementaciju književne kajkavštine u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U kontrastivnoj analizi, a metodama povijesne sociolingvistike, usporedit ćemo Krizmanićeve varijantne jezične oblike na fonološkoj i morfološkoj razini s oblicima koje u svojoj gramatici opisuje Ignac Kristijanović. Time ćemo doznati da li se Kristijanović pri sastavljanju gramatike ugledao na jezik suvremenika Krizmanića, a također ćemo posredno iščitati normu iz Krizmanićeva kajkavskoga književnog jezika u ontogenetskome smislu. Rezultati analize pokazat će odnos gramatičke norme i jezične prakse u suton kajkavskoga književnog jezika.

Kajkavski književni jezik; gramatikologija; jezična upotreba; 19. stoljeće

nije evidentirano