hrvatski

Štokavsko-kajkavski i obrnuti prijevodi Ivana Krizmanića – „književne igrarije i zimnje zabavice“ ili odličan primjer utjecaja društvenih okolnosti na jezični identitet pojedinca

U izlaganju se predstavljaju rezultati analize jezične upotrebe kajkavskoga prevoditelja Ivana Krizmanića (1766.–1852.), koji je glavninu svoga stvaralaštva napisao u pretpreporodnome razdoblju, počevši od svoje četrdeset i treće godine starom kajkavskom grafijom i kajkavskim književnim jezikom na nj prevodeći i sa štokavskoga. Sredinom tridesetih godina 19. stoljeća Ivan Krizmanić upoznao se i sprijateljio s brojnim ilircima i u svojim djelima nastalima od 1835. do 1841. promijenio je vizualni identitet jezika preuzevši Gajevu grafiju, iako i dalje pišući kajkavskim književnim jezikom. Napokon, 1843. godine kada ilirizam postaje i politički program, a ilirska je štokavština već opisana u dvjema gramatikama i u rječniku, Krizmanić u svojoj 77. godini mijenja i jezični identitet te počinje pisati ilirskom štokavštinom (Pogor u Rimu, 1843.) na nju prevodeći s kajkavskoga (Ogenj vu Rimu, 1820.). Interdisciplinarnim pristupom utemeljenim na prepletu povijesti, sociologije i lingvistike, analiza Krizmanićeva jezika provedena je na dvjema razinama. Na makrorazini istražuje se društvena povijest kajkavskoga književnog jezika, njegov status i uloga u višejezičnom društvu sjeverozapadne Hrvatske tijekom prve polovice 19. stoljeća. Nadalje se analizira utjecaj ilirskih napora oko implementacije štokavskoga jezika na jezični identitet kajkavskoga autora Ivana Krizmanića i na njegove izbore jezičnoga koda. Na mikrorazini promatra se varijabilnost Krizmanićeve jezične upotrebe u kajkavskome dijelu njegova jezičnoga korpusa na grafijskoj, fonološkoj i morfološkoj razini, s ciljem povezivanja jezične varijacije s izvanjezičnom zbiljom. Varijacija se analizira unutar pojedinih tekstova i u cjelovitu korpusu, a Krizmanićeve se jezične varijable uspoređuju s gramatičkim opisom Ignaca Kristijanovića. Usporedbom upotrebne i gramatičke jezične norme u dvojice suvremenika želi se doprinijeti utvrđivanju stupnja normiranosti književne kajkavštine u posljednjim desetljećima njezina postojanja.

Ivan Krizmanić; jezični identitet; kajkavski književni jezik; ilirska štokavština; jezična varijacija;

nije evidentirano