hrvatski

Uloga Novog Zrina u obrani Legradske kapetanije

Uloga Novog Zrina u obrani Legradske kapetanije The role of the New Zrin defending Legrads Captainship (Petar Feletar, Dragutin Feletar) Naslov našeg referata je „Uloga Novog Zrina u obrani Legradske kapetanije“. Pokušali smo u povijesni kontekst regionalnih i europskih zbivanja 17. stoljeća staviti ulogu utvrde Novi Zrin na Muri u obrani od prodora Osmanilija prema srednjoj Europi. Glavna zrinska utvrda u obrani od Osmanlija bio je Legrad, koji se tada nalazio još sa sjeverne, međimurske strane Drave. O ulozi i funkcioniranju vojne granice koju su u Međimurju organizirali Zrinski pod nazivom Međimurska ili Legradska kapetanija, u hrvatskoj historiografiji zapravo je nedovoljno poznato. Hrvatski povjesničari dosad su se temeljitije bavili proučavanjem sustava Vojne granice južno od Drave, odnosno s Varaždinskim i Karlovačkim generalatom. Prilike koje su tada vladale sjeverno od Drave, odnosno u okrnjenom Kaniškom generalatu, u hrvatskoj povjesnici nedovoljno su istražene. Iz tog razloga su kontakti s mađarskim povjesničarima, kao što je i ovaj znanstveni skup, za hrvatsku historiografiju vrlo značajni i poticajni. Nakon pobjede kod Sigeta 1566., u kojoj je junački poginula četa Nikole Šubića Zrinskog, Osmanska vojska relativno brzo osvaja dijelove Mađarske i Slavonije prema zapadu. Potkraj 16. stoljeća Osmanlije su se već primakli utvrdi u Kaniži. Uz mađarske velikaše, glavni organizatori obrane u jugozapadnoj Mađarskoj bili su Zrinski koji su stolovali u Čakovcu. Oni su najprije organizirali sustav obrane sjeverno od Drave i Mure, te na liniji prema Balatonu. Sjeverno od Mure formirana je tzv. Bajčavarska granica, prozvana prema značajnoj mađarskoj utvrdi Bajčavar (Baycsavar) nedaleko od Murskih Križevaca. U sastavu ove granice bile su važne obrambene utvrde u Legradu i Molnarima, ali i nekoliko kaštela od Brežnice do Sepetneka. Kada su Osmanlije 1600. zauzeli Kanižu, propala je i Bajčavarska obrambena linija, a granica je pomaknuta najdalje na zapad. Na jugozapadu se osmanska država prostirala sve do Mure i Drave, tako da je granica od utvrde u Legradu bila na puškomet. Da Međimurje nije ipak trajnije palo u Osmanske ruke, prvenstveno su zaslužni Zrinski. Oni su znalački organizirali obranu između Mure i Drave, a funkcioniranje svojeg velikog vlastelinstva potpuno su podredili potrebama obrane. Tako je početkom 17. stoljeća organizirana Legradska ili Međimurska kapetanija u okviru Kaniškog generalata. Njome su zapovijedali Zrinski, obuhvaćala je cijelo Međimursko vlastelinstvo, a Nikola Zrinski je među svojim brojnim titulama ponosno isticao i naslov Kapetan legradski – Kapetanus Legradiensis. Sustav obrane Legradske kapetanije nastavljao se na istok s južne strane Drave u Varaždinski generalat – sve do Koprivnice i Đurđevca. U sustavu Legradske kapetnije ključnu ulogu imala je velika utvrda u Legradu koju su obnovili Zrinski. Uz Muru je izgrađen niz manjih utvrda i straža, a glavna logistička potpora dolazila je iz Čakovca, sjedišta vlastelinstva Zrinskih. Najviše malih utvrda i straža ili čardaka, postavljeno je između Legrada i Turnišča (ili Podturna), odnosno uz Muru gdje je bila neposredna granica prema Osmanlijama. Uz Legrad, veće su utvrde izgrađene u Kotoribi i Turnišču, a između njih postavljeno je petnaestak straža ili čardaka, koji su mogli međusobno efikasno komunicirati. I zapadno od Turnišča uz Muru, postojalo je nekoliko snažnih utvrda, poput onih u Novim Dvorima (Lapšina), Štrigovi i Raskrižju (Rackaniža). Kartograf Spalla sredinom 17. stoljeća od Legrada do Turnišča spominje veće utvrde Kottori (Kotoriba), Novakovec i Goričan, te poimence još 17 straža ili čardaka. I funkcioniranje posjeda Zrinskih i života stanovništva bilo je uz Muru potpuno podređeno zahtjevima obrane. Zrinski su uz Muru organizirali tri poluvojne prostorne jedinice ili vojvodate. To su seoske općine (voivodatus), koje su se sastojale od sučija (judicatus), i manjih selišta (spanatus). Sjedišta vojvodata uz Muru bila su u Kotoribi, Goričanu i Novakovcu. Kmetske obitelji u tim vojvodatima imale su povlašteni položaj, jer su izvršavale i određene vojne obveze. Prema popisu iz 1720. u ovim je vojvodatima živjelo 417 obitelji (ili oko 3.500 stanovnika), što je činilo oko 17% kmetstva na Međimurskom vlastelinstvu Zrinskih. Vojno središte kapetanije bila je utvrda u Legradu, za koji oppidum i utvrdu su Zrinski imenovali posebnog zapovjednika ili kapetana. U Legradu je boravila i snažna vojna posada, koju su uglavnom činili seljaci – vojnici, a časnici su bili mali plemići i plaćenici iz Hrvatske, Mađarske, Štajerske i njemačkih zemalja. Pred kraj 17. stoljeća posada u Legradu brojala je 200 mušketira, a na bedemima je bilo postavljeno 20 topova. Snažna utvrda u Legradu je Zrinskima služila prvenstveno kao obrambena tvrđava. Tu ulogu je Legrad potvrdio u uspješnim obranama od Osmanske vojske od prvog napada 1568., pa sve do oslobođenja Kaniže potkraj 17. stoljeća. Od sredine 17. stoljeća Nikola Zrinski VII., koji je postao i hrvatski ban, uporno je provodio svoju politiku konačnog protjerivanja Osmanlija s mađarske i hrvatske zemlje. Osobita namjera bila mu je što prije osloboditi Kanižu i kaniški kraj i protjerati Osmanlije s rijeke Mure. Za taj cilj nije bila dovoljna niti dobro smještena samo jaka utvrda u Legradu. Zrinski je sa svojim mađarskim saveznicima želio istočno od Kaniže izravno prodirati od Legrada prema slobodnim mađarskim utvrdama Kiškomarom i Zalavar, te odsjeći Kanižu od ostalog Osmanskog teritorija. Utvrda u Legradu nalazila se južno od Mure, poplave Drave već su nagrizle njezine bedeme, bila je obrambenog karaktera i nije udovoljavala potrebama ofenzivnog djelovanja prema Osmanskom teritoriju. Zato 1660. Nikola Zrinski VII. odlučuje graditi novu utvrdu nedaleko Legrada. Za lokaciju je izabran sutok rječica Principalis (Kanižnica) i Visza Folyo u Muru sa njezine sjeverne strane. Uz pomoć Hrvatskog sabora i drugih pomogača, Zrinski je u dvije godine na Muri izgradio tipičnu ranorenesansnu fortifikaciju koja je prvenstveno imala ofenzivni, napadački karakter. Odavde je mogao brzo napadati Osmansku vojsku u kraju oko Kaniže, slabiti Osmanku silu i tako pripremati oslobađanje Kaniže. Nakon dovršetka utvrde 1662., Zrinski je iz Novoga Zrina u nekoliko navrata i dublje prodirao u Osmanski teritorij. Najpoznatija je bila njegova Zimska vojna početkom 1664., kada je po južnoj Mađarskoj prodro sve do Osijeka i tamo spalio znameniti Sulejmanov most. Ipak do oslobađanje Kaniže nije došlo. Nisu bile povoljne opće prilike, jer Beč tada nije mogao ratovati s Osmanlijama zbog ratovanja u Europi. Značenje i prijetnju utvrde Novi Zrin jako su dobro procijenili Osmanlije iz Kaniže. U svim pregovorima Osmanlija s Bečom oni su tražili rušenje ove Zrinske utvrde. Kada su pred ljeto 1664. s velikom vojskom Osmanlije opet krenuli prema Beču, utaborili su se oko Kaniže. S velikom vojnom silom koja je brojala do 60.000 vojnika tada su osvojili i razrušili i utvrdu Novi Zrin. Velika carska vojska kojom je zapovjedao grof Monteccucoli, koja je bila ulogorena kod Legrada, nažalost nije pohitala u pomoć braniteljima Novoga Zrina. Novi Zrin žrtvovan je za bečke interese. Ova utvrda je poput Sigeta ipak odigrala važnu ulogu u obrani Beča. Osmanska vojska je pod Novim Zrinom izgubila mnogo vojnika, oružja i vremena, pa ju je carska vojska potom kod Svetog Gottharda na putu za Beč mogla lakše poraziti. Nakon toga Beč je s Osmanlijama sklopio sramotan Vašvarski mir, čime su borbe hrvatskih i mađarskih velikaša za oslobođenje bile uzaludne. Njihovu pobunu uzrokovanu prvenstveno sramotnim odredbama Vašvarskog mira, Bečki dvor je u krvi ugušio 1671. godine. Stoga je Novi Zrin sve do danas ostao simbolom borbe hrvatskog i mađarskog naroda za samosvojnost i oslobođenje svoje zemlje.

Legrads Captainship; Novi zrin; Osmanlije; Nikola Zrinski VII.; 17. stoljeće

nije evidentirano