hrvatski

Biorazgradivi poliuretani

Važnost polimernih materijala u ljudskoj djelatnosti u posljednih nekoliko desteljeća znatno je porasla.Većina današnjih polimernih materijala proizvedeno je na osnovu petrokemikalija te su otporni na okolišne uvjete.Odbačeni polimerni materijal je značajan izvor onečišćenja okoliša, potencijalna opasnost za životinjski svijet. Zbog toga se veliki napori usmjeravaju na razvoj biorazgradivih polimera. Biorazgradljivi polimeri se razlažu na biomasu, ugljikov dioksid, metan i vodu.Polimeri kao što su poliuretani mogu se razgraditi upotrebom ekvadorske gljivice Peslalotipss u aeorobnim i anaerobnim uvjetima.Kako bi se postigla bolja biorazgradivost poliuretana oni se pripravljaju pomoću lako hidrolizirajućih poliola polikaprolaktona(PCL), poliakrilne kiseline (PAA), poliglikolne kiseline (PGA), polilaktidne kiseline (PLA). Biorazgradivi poliuretani imaju odlična fizikalna svojstva i biološki su kompatibilni, zbog toga se znatno koriste u medicini. Najveća pozornost u ovom radu posvećena je polikaprolaktonu. Polikaprolakton se dugo nije koristio zbog slabije resorpcije u odnosu na polglikolnu ili polilaktidnu kiselinu. Međutim veliki povratak polikaprolaktona odvijao se u razdoblju 1990-2000. godine. Istraživanjem se ustanovilo da polikaprolakton posjeduje bolja reološka i viskoelastična svojstva od drugih resorbirajućih polimera. Cilj ovog rada jest upoznati poliole koji poboljšavaju biorazgradnju poliuretana, upoznati njihovu sintezu, fizikalna i kemijska svojstva, njihovu primjenu te toplinsku stabilnost čistog PCL-a i PCL/TiO2 mikro i nanokompozita u atmosferi kisika i dušika. Dodatkom mikro i nanočestica TiO2 u PCL matricu dolazi do povećanja toplinske stabilnosti PCL-a , a povećanje je posebno izraženo kod dodatka mikročestica TiO2.

biorazgradivost; poluretani; polikaprolaton; toplinska stabilnost; PCL kompoziti

nije evidentirano