hrvatski

Recenzija

Pisac je u potankosti proučio i obradio neke putne teke vrlo zaslužnog i neumornog cesarskog i kraljevskog majora u miru Mijata Sabljara. U tima, zlata vrijednim bilježnicama miješaju se nebrojeni crteži u olovci, pojačani ili ne u tinti, brojne bilješke na latinici, njemačkoj gotici, pa čak i glagoljici i ćirilici. Katkada imamo i crveno podcrtanih riječi, ali i akvarela, recimo npr. raznih mozaika. Na svim stranicama razvidno je da je M. Sabljar bio vrsni vojni inženjer i vičan brzom crtanju stanja na terenu. Premda su mu crteži raznih skulptura ili slika daleko od umjetničkih, oni su u svakom slučaju jednoznačno prepoznatljivi. Ipak, planovi gradova, tvrđava, uopće crteži arhitekture besprijekorni su, pa tako i crteži natpisa. Fotografija je u to doba već postojala, no fotografa je bilo vrlo malo, a slike su bile izvanredno skupe. M. Sabljar je 1853. god. boravio i u Makarskoj – M. Tomasović je točno naznačio kada je to bilo - te je svoje bilješke i crteže unio u tekice, koje danas nose brojeve 8 i 20, a čuvaju se u arhivu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a nekad su sačinjavale važni dio Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu. Sve Sabljarove tekice od neprocjenjive su vrijednosti za arheologe, konzervatore, povjesničare umjetnosti, povjesničare, epigrafičare, uopće sve stručnjake koji proučavaju našu baštinu. Pionirski posao Mijata Sabljara nastavili su mnogo kasnije i Gjuro Szabo, Većeslav Henneberg, Anđela Horvat u kontinentalnoj Hrvatskoj te brojni drugi istraživači na terenu na kontinentu i uz jadransku obalu. Možemo si tek zamisliti kako se polovinom 19. st. putovalo, kakve su bile ceste, kočije i prenoćišta, kakva je hrana bila po gostionicama, a Sabljar je 1853. god. bio već ušao u šezdesete. No, bio je u mnogim vojnama prokušani vojnik, kojemu ništa nije bilo teško. A k tomu ga je posvuda vodilo domoljubno oduševljenje, koje usprkos svemu kod njega nije sustalo sve do njegove smrti. Slične ceste su dočekale i cara i kralja Franju I. kad se 1818. god. upustio na obilazak (po)novo stečene Kraljevine Dalmacije, koja iz titulature ugarskih kraljeva nije nikad brisana. Car Franjo je ipak putovao u odlično građenoj kočiji, koja se u tren mogla pretvoriti u spavaća kola – sačuvana su nam u Schönbrunnskom Wagenburgu. I vodio je šturi, ali nama neizmjerno zanimljivi dnevnik. Rijetkom akribijom, temeljitošću, svestranim znanjem i poznavanjem ne samo današnjeg stanja na licu mjesta, već i objelodanjenih tekstova te neobjavljenih arhivskih izvora, kolega Marinko Tomasović upustio se u analizu podataka o Makarskoj i Makarskom primorju, koje se može naći u spomenutim bilježnicama. To je u stvari detaljna povjesničko-umjetnička topografija toga dijela Jadranske obale, ali se susrećemo s brojnim ekskursima glede pojedinih sačuvanih i nesačuvanih spomenika, biblioteka, arhiva, a napose osoba koje Sabljar susreće i spominje. U skupljanju podataka o tim ljudima, u ono vrijeme poznatih ili manje poznatih, s kojima se Sabljar susretao, razgovarao, M. Tomasović je također uložio vrlo mnogo truda i polučio zavidne rezultate. Zanimljivosti koje nam se ukazuju pri čitanju teksta, ne smanjuju se proučavanjem bilješki, koje nisu ništa manje važne. Pisac katkada mora ispraviti i neka kriva čitanja ili stanovišta stručnjaka koji su se prethodno pozabavili s tim materijalom. Svestrano zanimanje Mijata Sabljara za sve što je vidio ili čuo, odražava se i u tekstu M. Tomasovića: nema sakralne ili civilne građevine ili javnog spomenika, stele, antičkog, srednjovjekovnog ili novijeg natpisa, oltara, slika i kipova na tim oltarima, rukopisa i knjiga u samostanskim ili privatnim knjižnicama, prirodnih fenomena ili rijetkosti, živopisnih potankosti lokalnoga govora, koje je Sabljar zabilježio, potaknut nezajažljivom, gotovo djetinjom znatiželjom, a da ih M. Tomasović ne poznaje, prepoznaje i prati bilješkama, koje sadrže podatke o spomenicima ili predmetima, a te bilješke sadrže i prošlu i noviju literaturu. Nažalost, dosta toga je u međuvremenu i propalo, nestalo, uništeno ratom ili ljudskom nebrigom. Ali moramo imati na umu da je i Sabljar pristigao u te krajeve nakon Napoleonove okupacije i temeljite pljačke, tako da ni on više mnogo toga nije mogao vidjeti. Sabljar se uvelike služio i tada postojećim knjigama, koje su govorile o Makarskoj i njenoj okolici. Prateći stranicu po stranicu, M. Tomasović daje i transkripciju Sabljarova teksta i nakon njega daje i tumačenje svega onoga, o čemu piše Sabljar. Takve detaljnje i znalačke analize Sabljarovih bilješki do danas još nismo imali. Posebno me iznenadio i razveselilo među natpisima otkriti meni dobro poznati natpis s oštećenog cipusa Kvinta Rutilija sina Kvintova Titijana i drugih iz Danila Gornjeg (CIL III, 2774), danas u stalnom postavu lijepog Muzeja grada Šibenika, a za mojih studentskih dana još s desne strane zapadnog pročelja crkvice sv. Daniela na Šematoriju. Taj inače glasoviti natpis prikazan je u Sabljarovu prijepisu, današnjem epigrafskom tumačenju, kao hrvatskom prijevodu. Knjiga je raščlanjena na sljedeće dijelove: Mijat Sabljar i vrijeme njegovog dolaska u Makarsku i Primorje ; Recepcija Mijata Sabljara u bavljenju spomeničkom baštinom Makarskog primorja ; potom slijedi detaljna analiza pojedinih stranica iz bilježnica, a na kraju dolaze Neobjavljeni izvori ; Objavljeni izvori, Kratice te vrlo opsežna Literatura.

Mijat Sabljar ; Makarsko primorje

nije evidentirano