hrvatski

Zagađenje hrvatske obale Jadrana organokositrovim spojevima

Široka primjena organokositrenih spojeva u agronomiji, zaštiti različitih materijala, te protuobraštajnim bojama započela je 1950-tih nakon što su otkrivena biocidna svojstva trisupstituiranih vrsta. Međutim, njihova toksičnost uzrokuje i mnoge nepoželjne biološke efekte na različite neciljane morske organizme. Najtoksičniji među njima je tributil kositar (TBT) koji se koristi kao biocidno sredstvo u protuobraštajnim bojama. Između mnogih neželjenih posljedica koje uzrokuje, najizraženija je pojava imposexa (razvijanje muških spolnih karakteristika na ženskim jedinkama gastropoda) kod izrazito niskih koncentracija od 1-2 ngL-1. Zbog navedenih razloga TBT se smatra jednim od najtoksičnijih antropogenih zagađivala ikad namjerno unošenih u more te je njegova primjena u protuobraštajnim bojama zabranjena u mnogim zemljama diljem svijeta. U Hrvatskoj je zabranjena od siječnja 2008 godine, te je zakonom propisana maksimalna dozvoljena koncentracija u vodama od 1, 5 ngL-1 (NN 137/2008). U ovom radu prezentirana je analitička metoda za određivanje organokositrenih spojeva u morskim uzorcima (dagnjama, sedimentu i morskoj vodi) te su prikazane njihove koncentracije u uzorcima prikupljenim duž istočne obale Jadrana. Mjesta uzorkovanja (marine, luke i referentne lokacije) odabrane su kako bi se procijenio utjecaj intenziteta morskog prometa na stupanj zagađenja. Organokositreni spojevi, uglavnom butilkositri, pronađeni su u gotovo svim prikupljenim uzorcima u koncentracijama koje su uglavnom više od maksimalnih dozvoljenih zakonom (u slučaju voda), odnosno više su od kriterija postavljenih u sklopu toksikoloških studija utjecaja tributilkositra na morske organizme (u slučaju dagnji i sedimenta). Iz navedenog se može zaključiti kako se protuobraštajne boje na bazi TBT-a i dalje protuzakonito koriste u Hrvatskoj, čineći i dalje ugroženim određene organizme u Jadranu.

organokositreni spojevi ; tributil kositar ; Jadransko more

nije evidentirano