hrvatski

Izmještenje i identitet u hrvatskoj prozi od krugovaške generacije do danas

Rad se bavi proučavanjem odnosa izmještenja i identiteta u suvremenoj hrvatskoj prozi, počevši od Šoljanovih romana do danas. Osnovna je teza rada da suvremeno izmještenje, koje izlazi izvan okvira svakodnevnog života transformira identitet subjekta u smjeru oblikovanja tzv. postmodernih identiteta. Prvi dio rada postavlja teorijske i metodološke okvire koji će biti primijenjeni u drugome dijelu u interpretaciji književnih tekstova. Definira se izmještenje i vrste izmještenja te opisuju tipovi kulturnih metafora izmještenja 20. stoljeća: egzilant, imigrant, turist i nomad. Te se figure nastoje promatrati kao povijesni konstrukti modernog i postmodernog izmještenja, pri čemu se uzimaju u obzir političke, ekonomske, društvene i kulturne okolnosti njihova nastanka. Propituje se geneza i značenje hibridnih identiteta. Hibridnost nadilazi pripadnost određenom manjinskom etničkom identitetu u okruženju drugog etniciteta ili kulture (stoga je velika razlika između koncepta multikulturalizma i hibridnosti), nego prije podrazumijeva „nečisto“, miješano porijeklo, etničko i kulturno. Hibridni se identitet u kulturnoj teoriji smatra paradigmatičnim postmodernim identitetom izmještenja. Jedan je od ciljeva ispitati što čini hibridni identitet u reprezentacijskoj praksi hrvatske književnosti kasnog 20. stoljeća, ako on uopće postoji i u kakvom je odnosu s političkim i društvenim kontekstom, na globalnoj i lokalnoj razini. Analiza književnih tekstova započinje s trima Šoljanovim romanima u kojima se javljaju književne reprezentacije kulturnih metafora turista i nomada. Turiste promatramo u kontekstu jačanja utjecaja zapadne popularne i potrošačke kulture na jugoslavensko društvo šezdesetih, a nomade kao otpor teritorijalizaciji i institucionalnom životu. Osamdesete godine 20. stoljeća donose cijeli niz ženskih autorica koje tematiziraju fenomen izmještenja pri čemu se postavlja teza da izmještena žena predstavlja dvostruko Drugo. Devedesetim godina, raspadom Jugoslavije i ratom ženski izmješteni identitet se dodatno usložnjava otporom nacionalističkoj i državotvornoj ideologiji. Također se javlja i niz autora koji tematiziraju muške izmještene likove koji odbijaju postati dio ratnog stroja. Zadnje poglavlje drugoga dijela donosi identitete specifične za hrvatski kontekst: figuru ratnika, kao svojevrsno zanemareno, mračno Drugo i figuru pripadnika manjinskog naroda, u ovom slučaju, Nijemca, kao primjera izmještenja iz originalnog nacionalnog prostora, jezika i kulture, a koji već stoljećima živi na hrvatskom prostoru. Zaključak odgovara na pitanje koliko je na primjeru odabranih tekstova moguće govoriti o pomaku prema postmodernističkim identitetima u suvremenoj hrvatskoj književnosti, a koliko oni ostaju usidreni u diskurs doma, domovine i nacije te zašto je tome tako, imajući u vidu međudjelovanje teksta i konteksta.

izmještenje; identitet; moderno i postmoderno; suvremena hrvatska proza

nije evidentirano