hrvatski

Znanje i destrukcija. Integrativna bioetika i problemi zaštite okoliša

Čovjek je danas sve veća prijetnja biosustavu, što se očituje kroz uništavanje brojnih biljnih i životinjskih vrsta, pretjerano iscrpljivanje prirodnih dobara i proizvodnju velikih količina otpada, pa on počinje biti prijetnja samome sebi. Dakle, sam opstanak čovjeka nalaže promjenu ponašanja prema prirodnom okolišu. Prvi upit tragom kojeg polazimo u ovom redu vezan je uz karakter znanja koji ovakvo uništavajuće djelovanje omogućuje. Znanje je u novovjekovlju shvaćeno kao oruđe za podvrgavanje prirode u korist čovjeka, a svako djelovanje u tom smjeru zadobivalo je moralno opravdanje. Međutim, u završnoj etapi novovjekovlja zacrtano se ovladavanje prirodom radi ljudske dobrobiti ispostavilo ne samo kao destrukcija prirodnog okoliša, nego i kao opasnost za opstanak samog čovjeka. Takva situacija nametnula je potrebu preispitivanja novovjekovne paradigme znanja, načina uporabe znanja i etičkog vrednovanja te uporabe s obzirom na destruktivne učinke ne samo u prirodnom nego i sociokulturnom okolišu. S druge strane, na antropocentrizmu je zasnovana i tradicionalna etika, koja je krug moralne odgovornosti i područje normiranja ljudskih postupaka suzila na čovjeka i društvene odnose. Kao odgovor na upite o uništenju počele su nicati nove etičke pozicije koje su krug moralne odgovornosti proširivale na druga živa bića i prirodni okoliš. Okviri tradicionalne etike ne dopuštaju širenje koncepta moralnog subjekta, budući da je u tom okviru moralni subjekt samo čovjek. Etičke teorije koje bi krenule smjerom proširenja moralnog subjekta na životinje, biljke ili na život u cijelosti našle bi se u okolnosti nedovoljnog utemeljenja i povezivanja s etičkom tradicijom te bi na taj način izgubile normativnu snagu. No, svi ti raznorodni teorijski poticaji upućuju na potrebu da se na podlozi integrativnog mišljenja uspostavi nova paradigma znanja i odgovoran odnos čovjeka prema prirodnom okolišu. S tim u vezi, zadaća ovog rada je propitivanje koncepta tradicionalnog znanja s historijskog, socijalnog, kulturnog, epistemološkog i znanstveno-teorijskog gledišta, budući da upravo paradigma znanja, osim što određuje epohu, određuje cjelokupno djelovanje čovjeka. U ovom radu nas zanima djelovanje u horizontu odnosa čovjeka prema prirodnom okolišu. Stvaranje nove etičke teorije svoje utemeljenje mora imati u konstruiranju nove paradigme znanja, a za to je, s jedne strane, potrebno propitati okolnosti nastanka i načine funkcioniranja vladajuće paradigme znanja, i služeći se mogućnosti holističkog i integrativnog mišljenja, s druge strane, pokušati postaviti okvire u kojima bi mogla nastati nova paradigma znanja. Okvir u kojemu je to provedivo vezan je uz koncept pluriperspektivizma koji je metodološko određenje integrativne bioetike i koje omogućuje da se u njenim okvirima razvije paradigma orijentacijskog znanja s ugrađenim moralnim obzirom, čija je glavna zadaća stvaranje novog senzibiliteta prema obuhvatnosti života te zasnivanje odgovornog odnosa čovjeka prema prirodnom okolišu. Promjenom paradigme znanja kao moći u paradigmu znanja kao odgovornosti mijenja se i praktični odnos čovjeka prema prirodnom okolišu: princip ovladavanja prirodom, koji u krajnjoj konsekvenci završava u destrukciji prirodnog okoliša, pretvara se u imperativ očuvanja prirode. Na uporabnom planu važnu ulogu ovdje imaju koncepti demokracije, decentralizacije i regionalizacije, kao praktični alati provedbe novog senzibiliteta koji mora postati okosnica novog odnosa čovjeka prema prirodnom okolišu u konkretnim okolnostima življenja ljudi.

etika; bioetika; integrativna bioetika; znanje; destrukcija; zaštita okoliša; poljoprivreda. GMO; nova paradigma znanja; demokracija

nije evidentirano