hrvatski

Ratne operacije u provinciji Iliriku 49.-47. pr. Kr.

Odmah po Pompejevom povlačenju iz Brundizija, novi gospodar Italije ustanovio je da mu nedostaje flota kojom bi slijedio neprijatelja u Makedoniju i prisilio ga na odlučnu bitku. Zbog toga je odlučio napasti protivnika ondje gdje ga može dosegnuti kopnom – u Hispaniji. U međuvremenu, dok on ratuje na drugim stranama i dok se prikuplja neophodno brodovlje, preostali dio snaga rasporedio je u obranu Italije, podijelivši podređenima zadaće u tom cilju: 1) učvršćivanje u Italiji i mobilizacija dodatnih legija, 2) formiranje flote u Brundiziju i koncentracija trupa u blizini te luke i u Kampaniji, koje će biti prebačene preko Jadrana čim se prikupi brodovlje, a u međuvremenu će služiti kao protudesantne snage spremne blokirati Pompejev pokušaj povratka istim putom, 3) posijedanje i držanje Sicilije jer je ona, zbog čvrstog pompejevskog položaja u Africi, ostala jedinim izvorom žita za hranjenje Rima i time čuvanje unutrašnjeg socijalnog mira, te 4) posijedanje Ilirika jakim snagama i formiranje flote u tim vodama u cilju spriječavanja pompejevskog desanta Cisalpine i Italije iz tog pravca. Time je Ilirik pretvoren u predstražu Italije. Razvoj događaja ubrzo je pokazao ispravnost ovakve prosudbe. Pompejevci su si stvarno pokušali otvoriti put kroz Ilirik kojim bi bili u mogućnosti izvršiti invaziju Cisalpinske Galije i na taj način ugroziti Italiju sa sjeveroistoka i ujedno Cezaru oduzeti najveće regrutacijsko područje prepuno gotovo fanatičkih sljedbenika. Takav pompejevski plan bio je realan i osnovan i zasigurno je predstavljao bar jednu od varijanti koje su se ozbiljno razmatrale u Pompejevom stožeru. U tu svrhu trebalo je otvoriti put kroz Ilirik kojega je trenutačno blokirao Gaj Antonije sa 4 legije, te Dolabela koji je već u ožujku počeo prikupljati flotu od lokalnih liburnskih i histarskih saveznika. Pri tome Antonije vjerojatno nije računao na to da može cjelokupne pompejevske snage potući u pokušaju prolaska, već je odlučio igrati na kartu odugovlačenja i svoje je trupe rasporedio u obranu, dijelom snaga zatvarajući prolaz Kvarnerom na liniji Krk – Cres – Lošinj, te s još dvije legije (jednom pod Bazilom i drugom pod Salustijem) po dubini provincije prema ugroženom pravcu, pri čemu je Bazilova legija (koja mu je prije pristigla u pomoć) mogla predstavljati i manevarsku pričuvu. Mogao je računati na to da će osloncem na Dolabelinu flotu svoju obrambenu liniju moći zadržati dovoljno dugo, kroz koje bi vrijeme pregrupiranje cezarovskih snaga (nakon što neprijateljeve namjere budu sa sigurnošću poznate) prisililo Pompeja na odustajanje od ovoga plana. Pompejevci su u kratkom vremenu uspjeli prikupiti velike pomorske snage, te su, negdje u svibnju 49., dio njih, jednu eskadru, ovdje procijenjenu na 80–100 brodova, pod Markom Oktavijem i Lucijem Skribonijem Libonom poslali da im otvori put do sjevera Jadrana. Njihov glavni zadatak bio je što prije se obračunati s Dolabelinom flotom kako joj se ne bi dalo vremena da još ojača i brojem i organiziranošću. Ova je flota predstavljala glavnu prijetnju realizaciji desanta i njena prethodna neutralizacija bila je uvjet bez kojega se nije mogao poduzeti nikakav pokret u ovom pravcu. Dolabelina je flota, snage 50–60 brodova, potučena na nama nepoznat način i na nepoznatom mjestu, ali je pri tome na neprijateljevu stranu nakon zarobljavanja prešlo oko 40 liburnskih lađa. Time su Oktavije i Libon izvršili svoj glavni zadatak, ali su uspjeli ostvariti i prethodno neočekivani bonus, zarobivši dobar dio kopnene vojske Gaja Antonija. Nije nam poznato što se tu točno dogodilo, ali po konačnom raspletu možemo pretpostaviti da su pompejevci ugrozili Fulfinum ili nešto u njegovoj blizini, a Antonije je prikupio dio svojih snaga koji mu je bio u dohvatu i krenuo u tom pravcu. No, bio je prisiljen na povlačenje i prelazak u obranu. Zbog toga se utvrđuje na najpogodnijem obližnjem obrambenom položaju: posijeda poluotok Bejavec, obranu formira na liniji njegove prevlake i ovdje čeka pomoć. Pompejevci iskrcavaju dio mornaričkog pješaštva kojim blokiraju izvlačenje s poluotoka. Time je nastala svojevrsna pat–pozicija, ali vrijeme i nedostatak namirnica radili su za pompejevce. Antoniju konačno stiže pomoć, ali na susjedno kopno u obliku Bazilovih i Salustijevih legionara koji ne raspolažu flotom i nisu mu u stanju neposredno pomoći zbog neprijateljeve pomorske nadmoći. Zbog toga Bazilovi vojnici grade nekoliko velikih splavi kojima Antoniju dostavljaju namirnice. Ali do sada se u Antonijevom taboru već dogodilo neizbježno. Duga opsada i nestašice nagrizli su moral vojnika, što još više pojačava unutrašnje rovarenje pompejevskih simpatizera ili defetista. Tako se na tri splavi ukrcava dio Antonijevih vojnika u pokušaju da se evakuiraju na obližnju obalu. Sudeći po tome što su među njima bili fanatični Opitergini, izgleda da se radilo o onom dijelu Antonijeva ljudstva koji je odbijao predaju. Oni su se ukrcali i otisnuli s večernjom plimom, a preostali, oslobođeni cezarovskih fanatika, mogli su mirno otpočeti pregovore o predaji. Razlog zbog kojega sam Antonije nije bio među njima mogao bi biti dvojak: ili je već tada bio zarobljenik Tita Puliona i njegovih sljedbenika, ili je, pak, njegov ostanak gentlemanski potez zapovjednika koji svojim imenom garantira poštene pregovore o predaji. Tri splavi koje su pokušale evakuirati cezarovce s Krka na obalu naišle su na problem. Čini se da su Oktavijevi ljudi dokučili njihovu namjeru i na pogodnom mjestu im postavili podmorsku zamku u koju su se splavi uhvatile. Opis te zamke detaljno je razrađen u glavnom tekstu. No, kako se ovdje nije radilo o brodovima dubljeg gaza (kojima je takva piratska zamka izvorno bila namijenjena), već o splavima vrlo plitkog gaza, dvije od njih plima je podignula dovoljno iznad zamke da bi mogle prijeći i dokopati se Bazilovih položaja. Treća splav, na kojoj se nalazila kohorta venetskih Opitergina nije bila te sreće. Nju je struja nosila uzduž zamke i nasukala na plićacima onoga što Lukan naziva "ilirskom hridi", a vjerojatno se radi o otočiću Sv. Marko. Opitergini su u sam smiraj dana uz ovu hrid dočekali i izdržali prvi napad s pristiglih neprijateljskih brodova. Noć je donijela zatišje, ali odmah po svanuću pompejevci su organizirali novi napad na splav. Kako zbog opasnosti od hridi i okolnog plićaka veći brodovi nisu mogli prići dovoljno blizu, u prvi plan pompejevskog napada isturene su prethodno zarobljene liburne koje su se kao manja plovila mogle dovoljno približiti da bi Opitergine dobili u domet bacačkog oružja, a na sam otočić iskrcano je mornaričko pješaštvo histarskih brodova, koje je posjelo sam vrh stijene iznad položaja splavi i odavdje nesretnike ispod sebe zasipalo bacačkim salvama. Opitergini su odbili ponuđenu predaju i izvršili kolektivno samoubojstvo, koje su izgleda preživjela samo šestorica ljudi sa splavi. Lukanovi stihovi omogućuju nam ovaj događaj datirati oko ljetnog solsticija 49. pr. Kr. Desetak dana nakon stradanja opiterginske splavi Gaj Antonije se predao. Ne znamo točno s koliko je vojske tada ostao na Bejavcu, ali pompejevci su u cijeloj operaciji zarobili 15 legijskih kohorti i oko 40 Dolabelinih brodova. Zarobljene ljude i sredstva Libon je odveo Pompeju u Dirahij, gdje su vojnici uključeni u novoformirane pompejevske legije. Zarobljeno brodovlje pojačano je nekim većim plovnim jedinicama i formirano u liburnsku eskadru pod Libonom i kao takvog ga susrećemo među snagama koje Cezar nabraja kao prijetnju svom pokušaju prebacivanja preko Jadrana u listopadu – studenome 49. pr. Kr. Ova je eskadra uzela aktivnog učešća u događajima oko Orika nakon Cezarova desanta, te u blokadi Brundizija gdje se nije najbolje pokazala protiv lukavstva kojim ju je u zasjedu namamio Marko Antonije. Liburnsko je brodovlje neko vrijeme ostalo na mrtvoj straži pred Brundizijem, ali je, izgleda zbog logističkih problema, bilo prisiljeno povući se. Nakon Farsala ova se flota vjerojatno raspada i njen liburnski sastav se vraća kući, kao uostalom i sam zapovjednik kojega još za trajanja ratnih događaja susrećemo u Ciceronovoj kampanijskoj vili. Iako je krčkim događajima slomljena cezarovska ilirička vojska, to još uvijek nije bio teritorij kojim će pompejevci olako zagospodariti. Pobjednik kod Krka nije posjeo nikakve gradove garnizonskim snagama (bar ne trajno ili na duže vrijeme) jer je bio svjestan da se ovdje neće moći održati. Liburnija je bila prilično čvrsto na Cezarovoj strani, a sva moderna razmišljanja o podijeljenosti liburnskih zajednica među zaraćenim taborima nemaju stvarnog oslonca u izvorima. Ista je situacija bila i na južnom dijelu provincije, uključivo i sam Lisos u kojemu je procezarovski konvent pod pritiskom Pompejeve sile bio prinuđen primiti neprijateljski garnizon. Ali pompejevci su svoj čvrsti mostobran pronašli u prostoru između ova dva područja. Na njihovu stranu pristaje Issa. Nije nam potpuno jasan razlog ovakve isejske odluke, ali kako svi prvorazredni spomenici kojima raspolažemo pokazuju Isejce u dobrim odnosima sa Cezarovom strankom i Cezarovo pažljivo postupanje prema njima, to neće biti rezultatom nekakve velike političke odluke s njihove strane, već učinak promjene političkih okolnosti i odnosa unutar samog polisa, nastalih prvenstveno pod pritiskom Oktavijeve pobjedničke flote. Drugi moćan pompejevski oslonac u središnjem dijelu provincije postali su Delmati. Jak plemenski savez sposoban okupiti saveznu vojsku od nekoliko desetaka tisuća vojnika, unutar koje postoji jasna zapovjedna hijerarhija i sposobnost dužeg logističkog podržavanja čak i u zimskim operacijama. Ovaj se savez, koji je vjerojatno oko sebe okupljao i susjedna etnički raznorodna plemena, upravo oporavio od teških udaraca zadobivenih kampanjom Gaja Koskonija 78. pr. Kr. Stasanjem nove generacije ponovo su na površinu izbili raniji apetiti za širenjem u pravcu obale i ekonomski isplativih emporija, te prema Neretvi na područje Daorsa. Donekle je nejasno da li je delmatsko osvajanje Promone bilo uzrokovano samo željom zaokruživanja etničkog teritorija, ili je, pak, bilo odraz njihovih dalekosežnijih aspiracija za prodorom preko rijeke Krke. No, njihova aktivnost počinje upravo ovdje. Još prije izbijanja rimskog građanskog rata, 50. pr. Kr. oni Liburnima otimaju Promonu, odbijaju je vratiti na Cezarovo izričito traženje i uništavaju veliku liburnsko-rimsku vojsku koju je prokonzul na njih poslao. Podjela rimskog svijeta na dva zaraćena tabora Delmatima se ukazala kao zlatna prilika. Ona nije samo odgodila rimsku kaznenu ekspediciju, već im je ostavljala slobodne ruke i mogućnosti za nekažnjeni nasrtaj na teritorije susjeda. I ne samo to, kako je većina tih susjeda bila unutar prostora pod cezarovskom dominacijom, ulaskom u savezništvo s Pompejem Delmati su dobili privolu polovine rimske države za izvršenje upravo onakve ekspanzije kakvu su željeli i aktivnu podršku pompejevskih snaga u tome. Ukoliko pobjedi Pompej mogli su s razlogom očekivati da će njihova osvajanja Rim priznati, a ukoliko pobjedi Cezar to bi samo značilo ulazak u sukob koji se i tako nije mogao izbjeći. Tim se savezništvima pompejevska strana uklinila u samo središte provincije, Cezaru potpuno odsjekla vezu s Makedonijom preko Ilirika i stvorila pomorsko-kopneni mostobran s kojega može ugrožavati preostali dio provincije. Ali u toj slici postojala je jedna nesigurna točka. Konvent rimskih građana u Saloni ostao je uz Cezara. Nakon što Salonitance nije uspio pridobiti ni obećanjima niti prijetnjama, Oktavije se odlučio vojno zauzeti grad. Zbog toga je ovamo doveo svoju vojsku, pojačanu isejskim i delmatskim saveznicima, logistički je oslonivši na obližnje isejske naseobine. Smještaj konventa i pet Oktavijevih opsadnih logora, kao i organizacija obrane detaljno su raspravljeni u glavnom dijelu radnje. Salonitanci se nisu zadovoljili samo upornom obranom od učestalih juriša, već su poduzeli i jednu seriju taktičkih ispada iz grada, koji su rezultirali potpunim slamanjem opsadnih snaga i njihovim bijegom prema brodovima - zasigurno smještenima u Traguriju i Epetiju. Time je opsada Salone bila razbijena, a Salonitanci su, po svoj prilici, ovu pobjedu iskoristili za fizičku likvidaciju isejske trgovačke konkurencije iz dvaju obližnjih emporija. Zbog pretrpljenih gubitaka i približavanja zime Oktavije se povlači iz Jadrana, čime su zaključene operacije u Iliriku u godini 49. pr. Kr. Unatoč porazu pod Salonom, pompejevskim je planerima put uz istočnu obalu Jadrana još uvijek bio otvoren. Po svoj prilici namjeravali su ga iskoristiti odmah po dolasku proljeća i otvaranju nove ratne sezone, a u međuvremenu prikupiti i koncentrirati desantne snage. No, realizaciju njihovih planova omeo je Cezar. Vrativši se iz Hispanije, Cezar je brzo uvidio gdje se nalazi opasnost i odlučio se kako je neutralizirati. Zbog toga je žurno posvršavao najhitnije poslove u Rimu, umirio pobunu među vojnicima, prikupio snage u Brundiziju i usred zime krenuo preko Jadrana. Uspio je potpuno iznenaditi pompejevce koji nisu niti pomišljali na ovakvu mogućnost, ali zbog nedostatka brodovlja i brze intervencije moćne Bibulove flote, ni Cezar nije uspio prebaciti sve svoje snage. Tako je izostalo iskorištavanje početnog iznenađenja i pompejevci su dobili vremena za koncentraciju dok je Cezar slao nervozna pisma u Brundizij zapovijedajući da mu se dovedu pojačanja. Moguće je da je ovom prilikom Aulo Gabinije, odustavši od prelaska Otranta, pokušao Cezaru dovesti 15 kohorti i 3.000 pješaka kopnenim putem preko Ilirika, ali je bio prisiljen od toga odustati i vratiti se nazad u Italiju. Pojačanja je konačno, više srećom nego pameću, doveo Marko Antonije, iskrcavši se nedaleko Lisosa. To je dovelo do novih manevara obaju vojski i otpočinjanja rovovsko-logističke bitke oko Dirahija koja je završila Cezarovim porazom i povlačenjem prema Apoloniji. Cezar nam je vrlo precizno iznio svoja razmišljanja nakon poraza pod Dirahijem. Razmatrajući sve moguće Pompejeve poteze, između ostalog zaključuje da će, u slučaju da Pompej svoju pobjedu iskoristi za prelazak u Italiju, on (Cezar) krenuti preko Ilirika u pomoć Italiji. To je Ilirik učinilo vrlo bitnim pomoćnim pravcem, pa je tamošnju situaciju valjalo što prije stabilizirati prisutnošću rimskih snaga. Tu zadaću dobija Kvint Kornificije, mladić kvestorskog ranga kojemu su za ovu priliku dodijeljene propretorske ovlasti. On je početkom ratne sezone 48. pr. Kr. s dvjema legijama prešao preko Jadrana, najvjerojatnije na nešto sjevernijem dijelu – iz Ankone u Jader. U Jaderu si je pridružio nešto preostalih ratnih brodova i nastavio prema jugu. Moguće je da je manje garnizone ostavio u Liburniji i u Saloni, ali glavninom trupa koncentrirao se između Neretve i Skodre, sa zapovjednim mjestom u Naroni. Učinio je ono što se od njega tražilo: stabilizirao je situaciju u provinciji, naročito u onom njenom dijelu koji je blizu Makedoniji, osvojio je neka manja uporišta, ali podatak da je time sakupio vrlo mali plijen govori da se nije upuštao u veće ofenzivne operacije i osvajanje većih gradova. Postignuta stabilnost situacije u provinciji narušena je u kolovozu 48. pr. Kr. Nakon bitke kod Farsala, veći dio pompejevskih zapovjednika okupio se na Korkiri kako bi odlučili o svojim sljedećim postupcima. Ovdje nisu uspjeli postići konsenzus o najboljem mjestu i načinu nastavka rata. To je rezultiralo podjelom dostupnih efektiva, prvenstveno preostale flote i njihovim razilaženjem od Male Azije do Hispanije i Afrike. Dio flote, vjerojatno nešto više od 70 brodova, dobio je Marko Oktavije kako bi pokrenuo operacije u Jadranu. U novouspostavljenoj geostrateškoj situaciji Ilirik je bio vrlo zanimljiv pompejevcima. U pravcu Ilirika povukla se masa pompejevskih trupa razbijenih kod Farsala. Iz Ilirika se moglo ugroziti nedavne Cezarove stečevine u Makedoniji i ponovo zagospodariti ovom provincijom, te time presjeći Cezarove komunikacije s Italijom i, osloncem na apsolutnu dominaciju na moru, veći dio cezarovskih snaga ostaviti ukliještenima između Makedonije i Male Azije, bez mogućnosti vanjskog snabdjevanja i dobijanja pojačanja. Kako pompejevci i nakon Farsala nisu izgubili nadu u konačnu pobjedu, bilo im je bitno na ovom prostoru očuvati mostobran za desantiranje Italije, koji će iskoristiti jednom kada ponovo srede svoje redove i ponovo ojačaju vojsku. Sačuvani podaci u izvorima ne omogućuju nam precizan uvid u tijek Oktavijeve kampanje u Iliriku 48./47. pr. Kr. Po onome što znamo, njegove su operacije bile vezane uz jugoistočni dio provincije i nije vjerojatno da u ovom vremenu dolazi do ponovne opsade Salone. Oktavije je uspio pridobiti neke lokalne zajednice, tako da je mogao kombinirati pomorsko-desantne i kopnene udare na Kornificijeve garnizone. Kornificijeva jadertinska flotila uspjela je ostvariti neki manji uspjeh na moru, ali njegova se vojska nije uspijevala odhrvati pompejevsko–barbarskoj navali. Sva je prilika da su mu situaciju dodatno otežali i Delmati koji su, u dogovoru s Oktavijem, pokrenuli ofenzivu u pravcu Neretve i time dodatno razvukli Kornificijeve snage. Znamo da je Oktavije osvojio neke primorske gradove, najvjerojatnije južnije od Cavtata, a drugi detalji nam nisu poznati. No, opći je zaključak da mu je išlo dosta dobro, da je uspio snažno pritisnuti Kornificija i osvajanje juga Ilirika i Makedonije učiniti realnom prijetnjom. Zbog ove je prijetnje Cezar prisiljen slati pojačanja u Ilirik. Ovamo šalje Gabinija s još dvije legije i zadaćom da se spoji s Kornificijem i učini što može, a ako ne može obraniti provinciju da se povuče u Makedoniju. Kako je Gabinije bio konzularnog ranga to ga je automatski postavljalo za nadređenoga Kornificiju. Imamo problema s rekonstrukcijom Gabinijeve kampanje, uglavnom zato što dio izvora izbjegava precizne zemljopisne odrednice koje u njihovo vrijeme nisu bile dobro poznate publici u Rimu, ali i zato što se dijelom bave politikanstvom, jedni da bi sprali poraz s Cezara i za njega optužili Gabinijevu nesposobnost i samovolju, a drugi iz potrebe veličanja Augustovih djela zbog čega možda ponešto prešućuju o Gabiniju. Ono što znamo je da je pokrenuo zimsku ofanzivu na Delmate, da je potučen u delmatskoj zasjedi kod Sinodija, da je izgubio neke bojne znakove, da se nakon toga povukao u Salonu, gdje je za par mjeseci umro od bolesti. Kako je on zasigurno doveo trupe u Ilirik ukrcavši ih na bodove u nekoj sjevernijoj italskoj luci, osnovni je problem gdje se iskrcao i iz kojega je pravca napao. S obzirom na to da je došao do Sinodija, za pretpostaviti je da je prethodno uspio ostvariti neke uspjehe. U radnji se nude dva moguća rješenja Gabinijevog pokreta, od kojih je utemeljeniji onaj iz pravca Liburnije, pri čemu bi Gabinije razbio ostvarene učinke delmatske ofanzive preko Krke (ako je takvih bilo), oteo Delmatima Promonu, te nakon Sinodija bio potučen u bici koja je otpočela hvatanjem u zasjedu njegovih pet kohorti. Nakon toga povukao bi se u Salonu preko Umljanovića i Unešića, usput morajući stupati u borbu, izložen jakim gubicima usljed nemilosrdnog delmatskog gonjenja. Postojanje kasnije ceste koja se naziva via Gabiniana sugeriralo bi da su za višemjesečnog boravka njegove vojske u Saloni (eventualno i nakon njegove smrti) cezarovske snage držale neka uporišta koja izvode na strateški pravac prema Andetriju i organizirale obranu Salone s kopnene strane u pretpolju. Za potrebe organizacije obrane na liniji tih uporišta počele su trasirati cestu, koju je kasnije, u Tiberijevom vremenu, završila VII. legija. Gabinijev poraz dodatno je cezarovcima zakomplicirao situaciju na jugu Ilirika i u Makedoniji. Marko Oktavije se očito žurio ostvariti zamišljeno i svoje operacije nije prekidao niti zimi. Do otvaranja nove ratne sezone stanje bi moglo prerasti u nepopravljivo, te je aktualni zapovjednik Brundizija, popularski demagog i jedan od Cezarovih legata za operacija oko Dirahija, Publije Vatinije, odlučio nešto učiniti. Kako nije raspolagao znatnim brojem ratnih brodova, bio je prisiljen neke manje plovne jedinice prilagoditi vojnoj upotrebi i popuniti ih vojnicima otpuštenim iz brundizijskog stacionara. No, treba pretpostaviti da ova improvizacija nije bila temeljem snage njegove flote, već da je dio brodova dobio kao pojačanje iz sastava flote Kvinta Kalena koja se nalazila u Ahaji, te možda i iz Sulpicijeve eskadre iz Vibona na Siciliji. Ovom na brzu ruku formiranom flotom, koja je vjerojatno sadržavala nešto više od 50 (većih) brodova i izvjesnu količinu manjih actuaria, Vatinije je u prvim mjesecima 47. krenuo na drugu straju Jadrana odlučan potražiti Oktavija. Usput je cezarovcima vratio neke gradove koji su se bili predali neprijatelju. Protivnika je konačno našao kako opsjeda Epidaur. Oktavije, koji je po svoj prilici raspolagao podacima o cezarovskim efektivama, nije mogao pretpostaviti da na njega ide Vatinijeva improvizirana flota koja sve do nedavno nije ni postojala, te je zaključio da je Kalenova flota (od preko 70 brodova) ušla u Jadran. Ne želeći se sukobiti pred obalom koju ne nadzire u potpunosti, odlučio je dignuti opsadu i povući se prema sjeveru, očito na Vis. Vatinije je uspostavio kontakt sa cezarovskom posadom u Epidauru i zatim nastavio slijediti Oktavija. Na putu su obje flote ušle u nevrijeme, vjerojatno jako jugo. Zbog toga se Oktavije odlučio zakloniti u usputnoj luci današnjeg grada Hvara. Vatinije takvo nešto nije učinio (jer nije imao pogodnu luku ili je u početku mislio da ne mora), već je nastavio Oktavijevim tragom. Nevrijeme mu je flotu raštrkalo neposredno pred susret s neprijateljem. Kako je jugo jačalo, a možda već i počelo prelaziti u buru, Vatinije je odlučio potražiti zaklonište u hvarskoj luci, ne znajući da je ovdje već usidren neprijatelj kojega progoni. Pompejevske osmatračnice primjetile su nailazak protivničkog brodovlja, pa Oktavije nije mogao čekati neprijatelja na vezu, već je brzo pokrenuo flotu i u linijskom rasporedu počeo izlaziti iz luke. Ali, Vatinije se već previše približio da bi se ijedna od strana mogla neometano povući. Zbog toga Oktavije svoju linijsku formaciju prestrojava u bojnu okretanjem za 90o. Kako je oba Vatijeva boka štitila obala (s jedne strane otok Hvar, a s druge otok Taurida = neki od Paklenih otoka), Oktavije nije mogao iskoristiti svoj veći broj brodova i duži front da bi zakrilio protivnika i doveo ga do poraza. Zbog toga počinje formaciju pokretati unazad kako bi neprijatelja navukao na širi prostor ili otvorenu pučinu, ili, pak, dobio mogućnost za neometano izvlačenje put Visa ukoliko Vatinije odustane od ulaska u bitku. Vatinije je, sa svoje strane, odmah krenuo u juriš na neprijatelja, pri tome svojim brodom ciljajući protivnikov admiralski brod. Sukob se nije mogao izbjeći i dolazi do sudara zapovjednih lađa u kojemu je ona Oktavijeva oštećena i našla se odsječena od vlastite formacije. To dovodi do zabune među pompejevcima, od kojih neki kreću u pomoć zapovjedniku, a drugi nastavljaju prethodni manevar, što dovodi do raspada bojevog rasporeda. Dolazi do gomilanja snaga oko oba zapovjedna broda i do bitke na malom prostoru. Nakon što Oktavijev brod tone, pompejevci se pokušavaju izvući iz sukoba, ali formacija im se već raspala i to rezultira masovnim bijegom. Cezarovci ih gone i hvataju što mogu, a preostali se povlače prema Visu. Gonjenje traje sve do pada mraka, kada Vatinije trubama ponovo okuplja svoju flotu i ulazi u hvarsku luku. Zbog ovakvog raspleta Oktavijeva je flota pretrpjela znatne gubitke (oko 20 plovila), a Vatinijeva je prošla bez oštećenja. Sljedeći dan Vatinije je proveo u ovoj luci krpajući brodove i preraspodjeljujući raspoložive vojnike i veslače na zarobljene brodove, a zatim je sutradan krenuo za Vis, očekujući da će ovdje naći Oktavija. No, njegov je protivnik već iskoristio pogodnu buru da bi se povukao van Jadrana. Vatinije prima predaju Visa, glavnog pompejevskog uporišta u provinciji i povlaći se za Brundizij, ostavljajući Kornificiju čistu situaciju na moru. Izvori se bave pretežno Rimljanima i ne opisuju nam detaljno ratne operacije lokalnih plemena, za koje je pretpostaviti da su se odvijale u puno širem opsegu od onoga što nam je nagovješteno. Ovdje se prvenstveno radi o Delmatima, ali i o drugim zajednicama (Dokleati, Naresti, Glinditioni, Taulanti, Partini?) koje su 48. pristale uz Oktavija i ušle u pobunu koju će kroz sljedećih 15 godina izazivati povremene intervencije cijelog niza Cezarovih, Oktavijanovih i Antonijevih vojskovođa. Što se tiče Delmata za pretpostaviti su tri pravca njihovoga ofanzivnog djelovanja. Prethodno osvajanje Promone moglo bi nagovještavati njihove planirane namjere za provaljivanjem preko Krke i ugrožavanjem Liburnije. Delmatski uspjesi na tom pravcu anulirani su možda već od Gabinija, a najkasnije za intervencije Azinija Poliona 39./38. pr. Kr. Jasno je da su Delmati nastojali prigrabiti priobalni pojas oko Salone i vrlo je realno pretpostaviti da su ovom prilikom pokušali nešto učiniti na ovom pravcu i nakon pridruživanja neuspješnoj opsadi 49. pr. Kr. Prestanak života na znatnoj naseobinskoj gradini na Velikom Biaću iznad Kaštela mogao bi biti tragom tadašnjeg delmatskog prodora. Salona se nalazila u njihovim rukama 39. pr. Kr., kada ju oslobađa Azinije Polion. Ne znamo kada je Delmatima pošlo za rukom osvajanje ovoga grada, ali je vjerojatnije tu akviziciju datirati u vakuumu rimskih intervencija za sukoba među drugim trijumvirima, tj. u period između 44. i 40. pr. Kr. Treći Delmatima zanimljiv pravac vodio je prema Neretvi i teritoriju susjednih Daorsa. Arheološka iskopavanja na Ošanićima pripisala su razaranje ovoga grada Delmatima i to upravo u vrijeme ovoga građanskog rata. Za ovoga rata Delmati su ostvarili neke uspjehe, ali očevidno i pretrpjeli cijeli niz vrlo neugodnih neuspjeha. Udarci zadobiveni na bojnom polju, kao i gubitak oslonca na pompejevske saveznike, prisilili su ih 45. pr. Kr. na slanje poslanstva u Rim koje moli za mir i pristaje na Cezarove uvjete kapitulacije. Donekle začuđuje da u Iliriku ofanzivne operacije vode isključivo pompejevci i njihovi saveznici, Marko Oktavije, Delmati i oni koji se skrivaju iza formulacije "barbari koji su sklopili savez s Oktavijem". Cezarovci se, s više ili manje uspjeha, brane ili pokušavaju donekle stabilizirati situaciju – ne toliko zbog toga što je Ilirik bitan u njihovim planovima, već zato što je očito bitan u pompejevskim. Iz toga je jasno da je u ovom ratnom periodu Ilirik cezarovcima bio više izvor problema nego izvor snage ili pouzdani oslonac. Veliki Cezar do tada još nije bio shvatio stratešku snagu Ilirika i tek mu je neprijatelj otvorio oči. Na ovaj su prostor do tada nesumnjivo već počeli prodirati prvi valovi romanizacije i njihovi su učinci vidljivi, barem među elitom onih društava koja su ranije bila izložena pojačanom utjecaju helenizma. No, provincija iznutra još nije bila do kraja umirena. Rimska sila očitovala se samo prigodnim intervencijama za suzbijanje konkretne opasnosti, ali nije postojao trajni i sistematski pritisak koji bi konstantno gušio ekspanzionističke želje lokalnih naroda, sada prvenstveno Delmata. Rimski je Senat prema iliričkom prostoru postupao sebi svojstvenom inercijom: mostobran preko Jadrana i čitav niz posjeda i lokalnih saveznika zadobijeni su zbog "viših interesa" (rat protiv Makedonije) koji s ovim prostorom nisu imali previše direktne veze. Nakon što su ti interesi ostvareni, Ilirik više nije bio zanimljiv i prepušten je sam sebi, uz tek povremene intervencije koje će osigurati da se u začetku razbije sila u izrastanju koja bi mogla zaprijetiti Italiji ili njenim interesima. Ovaj rat je sve to promijenio. Ako im to i prije nije bilo jasno, rimski vojni i politički stratezi su zahvaljujući operacijama Marka Oktavija sada morali Ilirik početi percipirati kao prirodnu vezu Italije, ne samo s Makedonijom, već s cijelim istokom imperija. Marko Oktavije je praktično dokazao da se osvajanjem uporišta u Iliriku može ugroziti sjeverna Italija i da se iz Ilirika može ozbiljno zaprijetiti Makedoniji i time prekinuti jedina postojeća veza Italije s Istokom. U eri cijelog niza građanskih ratova u kojima su se sukobljavale sve veće i veće vojne snage to su postale jako ozbiljne činjenice. Vojnički jaka autohtona plemena su iskru svog vojničkog pokoravanja zapalila i prije izbijanja ovoga rata, još za Cezarova prokonzulata, Japodi upadima prema kolonijama Tergeste i Akvileja, a Delmati pod Promonom

Ilirik; kasna Rimska Republika; građanski rat; Cezar; Pompej; ratna mornarica; ratne operacije; Salona; Taurida; Krk; Delmati; Liburni; Jadran

nije evidentirano