Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 703950

Neogotička arhitektura Josipa Vancaša u Bosni i Hercegovini


Damjanović, Dragan
Neogotička arhitektura Josipa Vancaša u Bosni i Hercegovini // Prostor : znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 22 (2014), 47; 96-109 (međunarodna recenzija, pregledni rad, znanstveni)


Naslov
Neogotička arhitektura Josipa Vancaša u Bosni i Hercegovini
(Neo-Gothic Architecture of Josip Vancaš in Bosnia and Herzegovina)

Autori
Damjanović, Dragan

Izvornik
Prostor : znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam (1330-0652) 22 (2014), 47; 96-109

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, pregledni rad, znanstveni

Ključne riječi
Josip Vancaš; neogotika; historicizam; Sarajevo; Žepče; Podmilačje; Vitez; Eppan (Appiano); zaštita spomenika
(Josip Vancaš; Neo-Gothic; Gothic Revival; Historicism; Sarajevo; Žepče; Podmilačje; Vitez; Eppan (Appiano); zaštita spomenika)

Sažetak
Opus Josipa Vancaša (Sopron, 1859. – Zagreb, 1932.), osobito njegovi radovi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj povjesničari arhitekture istražuju već desetljećima. Usprkos tomu još uvijek je dosta nepoznatih epizoda iz njegova života i stvaralaštva, budući da je riječ o arhitektu s više od dvije stotine realizacija, među koje se ubraja 70 crkava, 10 građevina za razne organe vlasti, 12 školskih zgrada, 6 hotela i kavana, 110 palača i najamnih zgrada, 10 banaka, itd, koje je izgradio na širokom području, kako je to slikovito 1933. opisao Stjepan Szavits-Nossan „od Triglava do Ivanplanine“, dakle na području koje obuhvaćaju današnja Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija. U ovome se tekstu obrađuje neogotički dio opusa ovoga arhitekta nastao za školovanja, te radovi za Bosnu i Hercegovinu. Vancaš je studirao na dvije ugledne institucije u Beču, Visokoj tehničkoj školi i Akademiji likovnih umjetnosti i učenik je dvojice svakako najvažnijih neogotičara srednje Europe u 19. stoljeću Heinricha Ferstela i Friedricha Schmidta. Već za vrijeme školovanja pokazuje interes za gotiku: za završni rad na Visokoj tehničkoj školi izradio je projekt za gotičku katedralu, a tijekom školovanja u Schmidtovoj klasi na Akademiji nastaje projekt za završavanje tornja crkve u Eppanu/Appianu u Južnom Tirolu. Budući da je Schmidt uvidio njegov talent preporučuje ga 1883. ministru financija Austro-ugarske i upravitelju Bosne Benjaminu Kallayu za projektanta nove katedrale u Sarajevu, prijestolnici Bosne i Hercegovine koju su okupirale austro-ugarske snage 1878. Katedrala posvećena Srcu Isusovu sagrađena je u stilu rane gotike između 1884. i 1889. kao trobrodna dvotoranjska neogotička bazilika. Svojom monumentalnošću svjedoči o novom položaju katoličanstva u Bosni. Svi dijelovi unutrašnje opreme: oltari, propovjedaonica, ispovjedaonice, vitraji, oslik izvedeni su po Vancaševim projektima, pa je katedrala, prije modernizacija izvedenih tijekom 20. st. bila neogotički Gesamtkunstwerk. Podignuta je nastojanjima tadašnjeg vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, koji će Vancaša pretvoriti u glavnog arhitekta svoje dijeceze. Na katedrali se već mogu uočiti brojni elementi koji će karakterizirati Vancaševe kasnije neogotičke crkve. Slično kao Schmidt (ili u Hrvatskoj Herman Bollé) Vancaš teži dati gotovo svim svojim crkvama tlocrt oblika latinskog križa. Kraći kraci križa pri tome su katkad transept, no vrlo često i razne prigradnje uz svetište – sakristija ili kapele, kao i u Sarajevu. U katedrali je nadalje glavni brod tek malo viši od bočnih što će ostati česta odlika Vancaševih trobrodnih neogotičkih građevina, a u gotovo svim kasnijim neogotičkim gradnjama ponavljat će i poligonalni oblik svetišta, tipove svodova (križne svodove u brodu, te križno rebraste u svetištu), te uz glavni ulaz pravokutne prostorije koje služe kao stubište i krstionica. I u raščlambi pročelja brojne motive koji se pojavljuju u Sarajevu Vancaš će kasnije često ponavljati, kao što su oblici prozorskih otvora, visoki zabat glavnog pročelja raščlanjen nišama i/ili otvoren prozorima, ili stubišni toranj/tornjevi uz svetište, kao i oživljavanje krova višebojnim crjepovima. Iako je Vancaš sagradio desetke crkava na području Bosne i Hercegovine većinu ih je podignuo u neoromaničkom, neorenesansnom, a jednu čak i u neobaroknom stilu. U samoj Bosni od neogotičkih se građevina ističe Zavod svetog Augustina (1893.), palača nadbiskupa i stolnog Kaptola vrhbosanskoga (1895.) i franjevačka crkva (1911.-1914.) u Sarajevu, te župne crkve u Žepču (1889.), Tuzli (1893.), Vitezu (1896. – 1900.) te Podmilačju kod Jajca (1910.-1911.). U svojem je vlastitom tekstu iz 1898. Vancaš istaknuo da je pri gradnji crkava u Bosni pažnju obraćao na to da arhitekturu građevine što više prilagodi slici krajolika i situaciji, te da koristi dostupne i u kraju u kojemu gradi uobičajene materijale. Pri tome je pobliže objasnio, međutim, samo što to znači u smislu oblikovanja volumena crkava – seoske je crkve tako projektirao da budu što slikovitije s tornjem sa strane glavnog pročelja, dok je jednotoranjske crkve u mjestima koja su više gradska oblikovao sa simetričnim rješenjem, vjerojatno kako bi se više prilagodio ortogonalnom rasteru ulica. Stilski odabir uopće ne tumači. Zašto dakle na većini crkava, osobito samostanskih franjevačkih, ali i župnih, koristi neorenesansu ili neoromaniku? Moguće je da se vodio istom logikom kao i đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer pri biranju stila za svoju katedralu – možda je držao da je gotika ekskluzivno zapadnjački stil nepogodan za ove krajnje istočne prostore zapadnog kršćanstva. Još je veća vjerojatnost da su gotičke gradnje naprosto bile preskupe, zbog veće količine dekoracije. Graditeljska baština Bosne, osim toga, ne obiluje gotičkim spomenicima (dakle povijesnih razloga za korištenje gotike nije bilo), a ovaj stil, nadalje, zbog vitraja, redovito stvara zamračene unutrašnje prostore, dok su neorenesansne crkve koje je Vancaš u to vrijeme podizao prozračnije, znatno bogatije osvijetljene. Neogotičke župne crkve koje je Vancaš gradio po selima i manjim gradovima Bosne i Hercegovine uglavnom su jednobrodne jednotoranjske građevine. Crkva u Podmilačju, selu nedaleko gradića Jajca, osobito je zanimljiv primjer Vancaševe neogotičke realizacije u Bosni. Staru gotičku crkvu, podignutu vjerojatno u 15. stoljeću, jedan od rijetkih srednjovjekovnih sačuvanih spomenika ove zemlje, ukorporirao je u novu prostranu neogotičku građevinu 1910.-1911. godine. Vancašev odnos prema „obnovi“, odnosno dogradnji srednjovjekovnih spomenika posebno će se razmatrati u sljedećemu članku u kojemu će biti više riječi o njegovim radovima u Hrvatskoj. Jasno se može uočiti kako on nije po svaku cijenu čuvao sve dijelove stare crkve – zvonik, te glavno pročelje srednjovjekovne građevine porušeni su, a sudeći po fotografijama crkve iz druge polovine 20. stoljeća moguće je da je time dobiveni materijal – kamen, upotrijebljen za podizanje kontrafora nove građevina. Stari vrlo reprezentativni gotički portal tom je prilikom prenesen u dvorište franjevačkog samostana u Jajcu. Nova jednobrodna crkva s transeptom i zvonikom na pročelju pripadala je monumentalnijim primjerima Vancaševih neogotičkih gradnji do potpunog uništenja u posljednjem ratu.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Arhitektura i urbanizam, Povijest, Povijest umjetnosti



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
130-1301080-1079 - Hrvatska umjetnost od klasicizma do postmoderne (Zvonko Maković, )

Ustanove
Filozofski fakultet, Zagreb

Autor s matičnim brojem:
Dragan Damjanović, (264970)

Časopis indeksira:


  • Web of Science Core Collection (WoSCC)
    • Arts & Humanities Citation Index (A&HCI)
    • SCI-EXP, SSCI i/ili A&HCI
  • Scopus