hrvatski

Neizglagoljeno o grafitima ili o fatičkoj i metajezičnoj funkciji jezika glagoljskih grafita

Glagoljski grafiti jedinstveni su spomenici hrvatske srednjovjekovne (i novovjekovne) pismenosti. Proizvedeni u trenucima krajnje neopterećnosti, jezičnom i pismovnom izvedbom mogli su posvjedočiti o živim mijenama idioma nekoga mjesta ili širega područja. Grafiti, dobro nam je poznato ponajprije zahvaljujući Branku Fučiću, uzgredni su, ali vrijedni spomenici primarno hrvatske književno-jezične povijesti, a sekundarno i kvalitete života, naobraženosti, osebujnosti i dinamike međuljudskih odnosa srednjovjekovnoga čovjeka. Jezik i pismo posredovani glagoljskim grafitima dugo su bili tek usputna postaja paleografskih, grafolingvističkih i jezikoslovnih analiza upravo zbog činjenice da je riječ o funkcijom neobremenjenu jeziku i pismu koje je proizvod klesarskoga majstora u kojih je opismenjenost, poznato je, više iznimka nego pravilo. U skladu je s tim zaključeno najprije kako je riječ o spomenicima u kojih je narušena morfologija slova te je teško zaključivati o evolucijskim etapama pisma prema linijskom formiranju, slovnom koordiniranju, učvršćivanju grafemičkih veza s govorenim dionicama jezika i mnogim drugima (Fučić 1982, Žagar 2007), dugo se izbjegavalo uscijecanje u raspored i karakter jezičnih dionica hrvatskoglagoljskih grafita (Mihaljević, Sudec 2011: 407–423) sve dok obuhvatnija analiza na svim gramatičkim razinama: glasovnoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj nije pokazala koliko taj korpus može biti zanimljiv i pouzdan izvor informacija za povijest hrvatskoga jezika. Sanja Zubčić sadržaju glagoljskih grafita pristupa s obzirom na referencijalnu i apelativnu jezičnu funkciju i uspostavlja recepcijsku razinu istraživanja i tipove grafita: pošiljatelj -> primatelj, pošiljatelj -> slikarski majstor, pošiljatelj -> lik s freske, pošiljatelj -> Bog / sveci te sadržajnu razinu i tipove grafita: identifikacijski, datacijski, komnetatorski i reakcijski, notacijski, biblijski (parafraza), edukacijski (abecedariji). Potaknute uspostavljenom metodologijom, smatramo kako je moguće proširiti klasifikacijsku paradigmu s obzirom na fatičku funkciju (svodi se na odnos između poruke i kanala: zadatak koji jezik ispunjava s pogledom na ovu funkciju jest da jednim dijelom njime oblikovanih iskaza omogući kontakt između pošiljatelja i primatelja poruke, interakciju u svrhu komunikacije koja se najprije očituje započinjanjm, održavanjem i završavanjem komunikacijskoga procesa) i metajezičnu funkciju (usmjerenost na kod poruke – to su signali koji, sudimo, mogu biti u vezi s fatičkom funkcijom i željom da se pospješi komunikacija, motiviranost odabranoga shvaćanja uposlenosti signala metajezične funkcije proizlazi iz pristupa Marije-Ane Düriggl koja novim generičkim i kulturnoantroploškim pristupom i metodologijom koja se uvelike iscrpljuje markiranjem signala metajezične funckije korak po korak rekonstruira moguću izvedbenu situaciju i performativni kontekst nekih srednjovjekovnih narativnih djela, i to na temelju raznovrsnih tekstualnih signala. Pojam „paratekstualnosti“ bio je poticaj Mariji-Ani Durrigl za istraživanjem modusa egzistencije srednjovjekovnog teksta, za rubne zone teksta koje svojevrsnom autoreferencijalnošću postavljaju okvir za razumijevanje teksta i njegovu interpretaciju (Čti razumno i lipo 2007). Detektirali bismo upravo zastupljenost signala dviju istaknutih funkcija jer nas osobito zanima mogućnost tumačenja glagoljskih grafita kao hibridnih žanrova koji nose više karakteristika razgovornoga funkcionalnog stila, dakako srednjovjekovne matične sredine skriptora: žakana i vjernika.

natpisi i grafiti ; glagoljica ; Branko Fučić ; jezične funkcije i funkcionalni stilovi

nije evidentirano