hrvatski

Lirski subjekt kao čitateljska projekcija

U ovom radu preispitivala se kategorija lirskog subjekta, pojam ključan za književnoteorijsko i književnopovijesno proučavanje lirike. Rasprava je započela omjeravanjem psihoanalitičkih pojmova uz procedure čitanja koje nalaže dekonstrukcija. S jedne strane, psihoanalitički pojmovi prisile ponavljanja, poistovjećenja, prijenosa, otpora analizi i nesvjesnog bili su nužni da bi se opisao učinak što ga književni tekst proizvodi na čitatelja, da bi se potom ti učinci pogrešno pripisivali tekstu a ne čitatelju. Kako bi se pokazalo da je pritom riječ o učinku retoričkog mehanizma, posebna se pozornost posvetila diskusiji o figurama apostrofi i prozopopeji, kao i o antropomorfizaciji koja im stoji u podlozi. S druge strane, dekonstrukcija je nizom pažljivih čitateljskih strategija pokazala kako književni tekst kroji svoj zakon, opirući se jednostranim čitateljskim projekcijama te svraćajući pozornost na vlastitu tvorbenost. Budući da su obje vizure iznjedrile plodne teorijske dijaloge ponajprije u radovima jejlskih teoretičara, rasprava se uglavnom vodila u okviru angloameričke tradicije književne znanosti, no morala je povremeno zaći u francuski književnoteorijski prostor, napose zbog sukoba na relaciji Lacan – Derrida te pitanja spolne razlike. Analizom lirike Ivana Slamniga (1930 – 2001), pjesnika čiji je opus – jer je jedinstven – indikativan za niz teorijskih pitanja o odnosu teksta i konteksta, čitatelja i teksta te autora i teksta, posebno su se zorno mogle predočiti teze izvedene u teorijskom dijelu rada. Uz to je paralelno razmatranje Slamnigova znanstvenog s njegovim pjesničkim radom otklonilo nekoliko zabluda, a svima je njima zajednički nazivnik taj da se autorska intencija znanstvenika bez iznimke preslikava na njegov umjetnički korpus.

lirski subjekt; prisila ponavljanja; prijenos; spolna razlika; teorija govornih činova; modernizam; Ivan Slamnig

nije evidentirano