Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi

Divanimo, dakle postojimo - književnojezične i jezičnopovijesne studije (CROSBI ID 11823)

Autorska knjiga | monografija (znanstvena)

Lukić, Milica ; Blažević Krezić, Vera Divanimo, dakle postojimo - književnojezične i jezičnopovijesne studije. Osijek: Ogranak Matice hrvatske u Osijeku, 2014

Podaci o odgovornosti

Lukić, Milica ; Blažević Krezić, Vera

Cvenić, Josip

hrvatski

Divanimo, dakle postojimo - književnojezične i jezičnopovijesne studije

Rukopis pod naslovom "Divanimo, dakle postojimo" zbirka je 11 književnojezičnih i jezičnopovijesnih studija, a prema vrsnoći je znanstvena knjiga (zbirka radova dvaju autora). Podijeljena je u dvije temeljnom temom – jezikom/govorom – povezane cjeline: I. Divani i divandžije te (6) i II. Glagoljaši među Šokcima (5): 1. Matija Antun Relković i Joza Ivakić – divan o divanu preko stoljeća, 2. "Zaboravljene pripovijetke" Josipa Lovretića I: O turcizmima, 3. "Zaboravljene pripovijetke" Josipa Lovretića II: Tragom frazema u zavičaju i zavičaja u frazemu, 4. "Zaboravljene pripovijetke" Josipa Lovretića III: O ljubavi na šokački način, 5. Novelistički ciklus Mare Švel Gamiršek – jezikom i stilom, 6. Poneka crtica o govoru Mrzovića, 7. Tragom hrvatske ćirilične baštine u Slavoniji, 8. Iz dalmatinskoga sjemena slavonski plod ili Don Luka Sučić – sacerdos glagoliticus, 9. Cyrillomethodiana oživljena ili o Strossmayerovu projektu obnove ćirilometodske baštine, 10. Za sveto pravo naše – za glagoljicu majku našu ili O uspomeni na glagoljaša Jakova Stojanovića, 11. Glagolita s Bosuta. Rukopis je u metodološkom smislu opremljen i predgovornom studijom Damnatio memoriae, brojnim slikovnim i tekstualnim prilozima uz pojedine tekstove, marginama uz pojedine tekstove kao vrlo učinkovitim, višestruko obvijesnim metodološkim dodatkom zadaća kojega je poticanje zanimanje za svaku pojedinu temu, sažetkom knjige na engleskom jeziku, literaturom, imenskim i predmetnim kazalom te podacima o autoricama. Studije prvoga dijela knjige usmjerene su na jezičnostilsko propitivanje književnoga djela nekih u dosadašnjim znanstvenim proučavanjima zapostavljenih slavonskih književnika poput Otočanina Josipa Lovretića i njegova pripovjedačkoga opusa razasutoga po periodici kraja XIX. i početka XX. stoljeća (kojem su posvećene čak tri studije). U njegovim se tekstovima utvrđuje "šokačka rič" na leksičkoj razini – kroz turcizme kao tuđice koje bitno obilježuju šokačke govore (u konkretnom slučaju riječ je o ikakvskim govorima istočne slavonske Posavine) i frazeme u širem i užem smislu na semantičkoj razini. Dosadašnja proučavanja Lovretićeva djela uglavnom su etnološkoga karaktera i odnose se na njegovu etnološku studiju Otok, dok istraživanje koje su provele autorice pokazuje vrijednost njegova djela i za jezikoslovnu znanost, prevenstveno dijalektologiju, tj. za poznavanje slavonskoga dijalekta, napose ikavskih posavskih govora (sela Otoka, Privlake i Komletinaca) koji su bitnom sastavnicom književnih tekstova Lovretićevih, ali i za književnu znanost, pokazujući da Lovretić nije samo etnolog, kako se to dosada tvrdilo, već i književnik. Svojstvo je leksičke jezične razine da je zanimljiva i onima kojima jezikoslovlje nije strukom (jer frazem privlači pozornost svojom neobičnošću i/ili neuobičajenošću), pogotovo kada je riječ o frazemskim konstrukcijama u užem i širem smislu (poslovice, mudere izreke i sl.) koje se ovdje u komparativnoj analizi odmjeravaju o standardnojezične, pa izbor te jezične razine za obradbu u Lovretićevim tekstovima više od drugih pridonosi populariziranju njegova djela kao još jednog pisca šokačke problematike koji može biti zanimljiv i suvremenim naraštajima, "konzervira" nestajuće jezično blago, ali i ocrtava život slavonskoga sela s kraja XIX. i prvih desetljeća XX. stoljeća. Metodom jezičnostilske analize autorice su pristupile i novelističkom ciklusu Portreti nepoznatih žena "prve dame šokačke problematike" Mare Švel Gamiršek iz kojeg se izdvajaju jezični signali slavonskoga dijalekta (na svim jezičnim razinama) kao jedinice stilskoga pojačanja kako bi se s jedne strane potvrdila Švelovičina pripadnost modernističkom naraštaju pisaca (dijalektalna književnost), ali i revidirale tvrdnje o neautentičnim pripovjedačevim dionicama u jednom dijelu njezina šokačkoga ciklusa do tada iznošene u literaturi. Iz istraživanja autorica bjelodano je da je u Švelove riječ o svjesnim jezičnim odabirima koji oblikuju kontekst (ugođaj, atmosferu), ali i odmak od konteksta u vidu stilskoga pojačanja (pripovjedačeve dionice : dionice likova), što dosadašnjoj literaturi o toj problematici nije bilo poznato. I u ovom tekstu provedena je pomna semantička, ali i sintaktička i strukturna analiza frazema (u užem i širem smislu) zabilježenih u Švelovičinim tekstovima te je donesen popis svih utvrđenih frazema. Da autorice posvećuju pozornost "zaboravljenima" i "zaboravljenom" u filološkim istraživanjima slavonskoga prostora pokazuje i dijalektološka studija o govoru Mrzovića, sela u Đakovštini smještenog u središtu trokuta Osijek- Đakovo-Vinkovci. Riječ je, u dijalektološkom smislu, o mjesnom govoru koji spada u skupinu ikavsko-jekavskih govora središnje slavonske Posavine. Taj za znanost do sada nepoznati organski idiom opisan je na razini glasova, oblika, nekih osobitosti skladnje i napose leksika odnosno frazema. Analiza pokazuje da mrzovićki govor na fonološkoj, morfološkoj i sintaktičkoj razini dijeli zajedničke osobine s ikavsko- jekavskim govorima u središnjoj slavonskoj Posavini, gdje dugi jat daje i, a kratki je, pa se govori dite – djeteta, lip, pjesma itd., ali da se u frazemskome sloju poprilično razlikuje od njih. Autorice su se odlučile za obradbu onih frazema koji se obično i u standardnome jeziku izbjegavaju zapisati u rječnicima – tj. frazemskih konstrukcija koje u sebi sadrže vulgarizme i tabuizme, čime su došle do zanimljiva zaključka: jezik/govor svjedoči kako mentalitet šokačke sredine koliko god se držao konzervativnim počiva zapravo na antitetičnu odnosu kršćanskoga svjetonazora obilježenog strogom podjelom na dobro i zlo, na ono što je dopušteno i zabranjeno i sl. i na svojevrsnoj odterećenosti od tabua kroz odnos prema spolnosti, fiziološkim funkcijama, bolesti i smrti (npr. da guzica vidi puta, prdnit u fenjer itd.). Ako se u obzir uzmu svi frazemi koje su autorice obradile u Lovretićevu i Švelovičinu djelu te oni iz mrzovićkoga govora, možemo ustvrditi da je riječ o respektabilnom korpusu i građi primjerenoj za jedan budući rječnik frazema šokačkih govora. Uvodna studija prvoga dijela knjige slijedom svega navedenoga dobiva svoje puno opravdanje i začelno mjesto jer je preko fenomena divana, utjecaj kojega se promatra, kao zbiljskog fenomena, na temu, formu, namjenu, recipijenta, jezik i realizirani medij dvaju predložaka – Satira iliti divjega čovika Matije Antuna Relkovića (prvo izdanje iz 1762. godine, a drugo iz 1779.) i Vinkovačkoga divana Joze Ivakića (feljtona koji su 1910. i 1911. godine objavljivani u vinkovačkom tjedniku Svjetlost) postala termin indikator i prvoga dijela knjige i knjige u cjelini. Jer, kako autorice kažu u predgovornoj studiji, "turcizmom označen i u šokačko biće utisnut glagol divaniti jednoznačno upućuje i na jedno i na drugo – na slavonski prostor i pripadnost šokačkome rodu, ali i na identitetsku označnicu u širem smislu. Naime, divaniti isto je što i staroslavensko / praslavensko glagoljati – govoriti, u govoru se (i jeziku) prepoznati, onako kako to slavenski rod oduvijek čini, a osviješteno od IX. stoljeća kada su ga Sveta braća – Grci Konstantin Ćiril i Metod – ujedinili književnim, staroslavenskim, jezikom i pismom." U ovoj studiji posebno valja istaknuti usporednu analizu Relkovićeva i Ivakićeva divana u kojoj se uočava najveći stupanj sličnosti na području forme (divan), namjene (oporavak zaostale Slavonije, uzdizanje nacionalne svijesti i ponosa) i recipijenta (neobrazovani slavonski puk), a najmanji na području teme (moralna osuda turskih skula i nizanje primjera vrloga življenja nasuprot ismijavanju i satiričnom osvrtu na kulturno zaostali vinkovački kraj) i jezika (naddijalekatska usmjerenost Satira i zavičajni govor Ivakićevih divandžija, bać' Andre i bać' Gjuke). Ovaj rad nagovješćuje i temeljni metodološki postupak autorica – interdisciplinarnost u okviru filološke znanosti odnosno shvaćanje filologije u njezinoj, danas proširenoj, a zapravo tradicionalnoj definiciji uspostavljenoj u XIX. stoljeću: znanost koja objedinjuje jezikoslovna, književnoznanstvena, historiografska i kulturološka istraživanja. Drugi dio knjige funkcionira kao novi izbor književnopovijesnih i književnojezičnih tema (Tragom hrvatske ćirilične baštine u Slavoniji, Iz dalmatinskoga sjemena slavonski plod ili don Luka Sučić – sarcedos glagoliticus, Cyrillomethodiana oživljena ili o Strossmayerovu projektu obnove ćirilometodske baštine, Za sveto pravo naše – za glagoljicu majku našu ili o uspomeni na glagoljaša Jakova Stojanovića, Glagolita s Bosuta) uglavnom iz druge polovice XIX. i prvih desetljeća XX. stoljeća koji je motiviran najstarijim razdobljem hrvatske jezično-pismovne povijesti – problematikom glagoljaštva i novije povijesti glagolizma koja je ozbiljniji znanstveni okvir zadobila u Cyrillomethodiani, povijesno-filološkoj znanstvenoj disciplini druge polovice XIX. stoljeća, a modificirane oblike poprimila djelovanjem ćirilometodskih društava i nekih novih glagoljaša u XX. stoljeću. Istaknuto je vezivno tkivo studija druge polovice knjige, na mikrostrukturnoj (među sobom) i makrostrukturnoj razini (povezanost sa studijama prve polovice knjige), osim toga, i u vezi s prostorom – slavonskim – koji obilježava život i djelovanje temeljnih protagonista: Matije Jakobovića, Nikole Ogramića Požežanina, don Luke Sučića, Josip Jurja Strossmayera, Jakoba Stojanovića i Dionizija Švagelja. Pet poglavlja u odjavnom dijelu knjige može se još podvrgnuti i razredbi koja se pojednostavljeno iscrpljuje u dvije sadržajne poluge – o glagoljanju u Slavoniji prije (od prvih glagoljičnih i ćiriličnih grafita i natpisa primjerice u Brodskom Drenovcu, preko najstarijih početnica i abecedarija Slavonije u prvom vremenu nakon oslobođenja Turaka – rano novovjeko razdoblje, sve do devetnaestostoljetnih Strossmayerovih prethodnika poput Luke Sučića) i poslije biskupa Strossmayera (kao utemeljitelja Cyrillomethodiane koji je na određen i jasan način obilježio daljnju situaciju s glagoljaštvom i glagolizmom u Slavoniji). Prva studija Tragom hrvatske ćirilične baštine u Slavoniji, poštujući dijakronijsko načelo, predstavlja i opisuje najstarije kamene i mekopisne spomenike u Slavoniji koji svjedoče o primanju i širenju ćirilometodske pismenosti na slavonskom tlu (od XI. stoljeća i prvih posvjedočenih i sekundarno očuvanih glagoljičnih i ćiriličnih grafema i grafita u Martinu, Subocki i Brodskom Drenovcu), a uz to i na njoj izraslu novovjekovnu stilski raslojenu hrvatskoćiriličnu pismenost: a) diplomatsko-pravni spisi i prepiska: "Pače i crkvenim vlastima izvan Slavonije – zagrebačkom biskupu i Propagandi – pišu svjetovnjaci bosančicom i hrvatskim jezikom", pr. pismo Nikole Ogramića Požežanina), b) dikcionari i početnice s cjelovitim vjerskim naukom (pr. Kratka azbukvica i kratak kerstjanski katoličanski nauk, 1696). Informacije su to koje komuniciraju s metodologijom uspostavljenom u temeljnim prikazima srednjovjekovne hrvatske jezično-pismovne povijesti (pr. glagoljica na oltaru, u beletristici i na sudu). Drugi rad funkcionira kao opsežna i interpretativna studija slučaja: glagoljaške djelatnosti dalmatinskoga župnika Luke Sučića u Komletincima, na području Đakovačke i srijemske biskupije, a danas u Vukovarsko- srijemskoj županiji. Osobito vrijedan prilog znanstvenome portretu Sučića i njegovih nastavljača, svećenika Vida Maslaća i Ferde Gerstnera, i kulturnom portretu sela donose i izvorni prilozi: izvadak iz Matice krštenih Rkt. župe Komletinci, knjiga I, od 14. III. 1790. do 6. V. 1826, str. 443, Arhiv Slavonije Osijek, popisi knjiga knjižnice don Luke Sučića iz 1851. i 1936. koji registriraju glagoljske misale i brevijare te druge glagoljske knjige poput nauka Kršćanskoga nauka pisana glagoljskim slovima. Svemu valja pridodati riječi autorica – činjenica da je glagoljaška bogoslužbena epizoda posvjedočena u Slavoniji i prije biskupa Strossmayera značajna je za razumijevanje uloge staroslavenske liturgije u Đakovačkoj i srijemskoj biskupiji, kao i za dubinsko poznavanje povijesti Biskupije uopće. Prava i svestrana renesansa ćirilometodskih nastojanja i staroslavenske liturgije u Đakovačkoj i srijemskoj biskupiji realizira se biskupovanjem Josipa Jurja Strossmayera (od 1849./50.), gorljivoga ćirilometodijanca, a središnja studija druge polovice knjige ta njegova nastojanja iscrpno i predstavlja da bi se preko istaknutih konotacija uopćile i krajnje odrednice – dimenzije i značaj – Cyrillomethodiane kao kulturnoga i javnog pokreta. Uspjeh Strossmayerovih zalaganja u tom se smislu očituje u ćirilometodskim okružnicama, onima koje se isključivo bave ćirilometodskom problematikom i onima u kojima se ćirilometodski sadržaji samo uzgredno spominju (stalna mjesta koja se odnose na: tumačenje života i rada Sv. Apostola, poticanje jedinstva Crkava i slavenskih naroda, ponovnu uspostavu crkvenoslavenskoga jezika u liturgiji i njegovo proširenje na cijeli južnoslavenski prostor), i bogatoj korespondenciji s brojnim suvremenicima – Franjom Račkim, vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom, splitskim nadbiskupom Markom Kalogjerom, bečkim nuncijem Serafinom Vannutellijem, Dragutinom Antunom Parčićem, crnogorskim knezom Nikolom I. Petrovićem Njegošem i njegovim kancelarom Jovanom Sundečićem te brojnim drugima. Raslojeni su, brojni i vrlo ozbiljni prinosi koje je biskup i utemeljitelj Cyrillomethodiane ostavio Šokcima glagoljašima u naslijeđe. Svi oni čine studiju o Strossmayeru svojevrsnom kralježnicom knjige preko koje se uspostavlja veza s nastavljačima – epigonima i polemizatorima u promicanju staroslavenskoga pitanja, kao i modernim slavonskim glagoljašima. Prvima pripada Jakob Stojanović, rođenjem Osječanin, djelovanjem vinkovački župnik i dekan do 1910. godine, a njemu je posvećena četvrta studija drugoga dijela knjige. Prikazi svečanih i polemičnih tekstova koje je objavljivao u glasilima svoga vremena, kao i knjige kojima je istupao za obranu glagoljskoga bogoslužja (pr. Za sveto pravo naše, za glagoljicu majku našu, Vinkovci 1904.), doimaju se kao zaboravljeni i sada javnosti napokon otkriveni povijesno- filološki dragulji i vrijedni podaci o kulturnoj slici Vinkovaca na izmaku XIX. i samome početku XX. stoljeća. Na tu se sliku nastavio i posljednji, moderni glagolita (metasvjesni latinsko-hrvatski naslovi i podnaslovi knjige ukazuju na višejezičnost i višepismenost hrvatske srednjovjekovne i novovjekovne kulture) – Dionizije Švagelj. O Švageljevim je doprinosima slavonistici mnogo pisano, pa i održan simpozij s objavljenim Zbornikom radova o Dioniziju Švagelju (Vinkovci 2002.), ali dosada ništa nije bilo rečeno o njegovim istraživanjima problematike glagoljaštva u Slavoniji, kao i nekim drugim glagoljaškim temama (dijakronijska stilistika kao metodološki aparat u interpretaciji pjesama Dionizija Švagelja, elementi tekstološke analize glagoljskih rukopisa kao što je Podsjedanje i osvojenje Sigeta Ferenca Črnka).

Matija Antun Relković ; Joza Ivakić ; divan ; slavonski dijalekt ; zaboravljene pripovijetke ; Josip Lovretić ; Mara Švel Gamiršek ; jezičnostilska analiza ; frazeologija ; Mrzović ; hrvatska ćirilica ; glagoljica ; Slavonija ; Luka Sučić ; staroslavenski jezik ; Cyrillomethodiana ; Josip Juraj Strossmayer ; Jakob Stojanović ; Dionizije Švagelj

nije evidentirano

engleski

We talk, therefore we are - literary history and historical linguistic studies

nije evidentirano

Matija Antun Relković ; Joza Ivakić ; conversation (divan) ; The Speeches of Slavonian Dialect (Šokac's Speech) ; forgotten stories ; Josip Lovretić ; Mara Švel Gamiršek ; linguostylistic analysis ; phraseology ; Mrzović ; Croatian Cyrillic Script ; Glagolitic Script ; Slavonia ; Luka Sučić ; Old Church Slavonic Language ; Cyrillomethodiana ; Josip Juraj Strossmayer ; Jakob Stojanović ; Dionizije Švagelj

nije evidentirano

Podaci o izdanju

Osijek: Ogranak Matice hrvatske u Osijeku

2014.

978-953-242-095-1

364

objavljeno

Povezanost rada

Filologija