hrvatski

Novine u hrvatskom radnom zakonodavstvu

Krajem 2013. i početkom 2014. godine u Hrvatskoj je doneseno ili je u drugoj fazi zakonodavnog postupka osam zakona iz područja radnog prava. Radi se o vrlo opsežnoj i zahtjevnoj zakonskoj reformi potaknutoj potrebom da se promjenama u radnom zakonodavstvu poboljšaju uvjeti za investiranje te tako potakne gospodarski rast i zapošljavanje. U radu se analiziraju zakoni koji su dio te reforme s namjerom da se utvrdi njihova koncepcijska usklađenost, naročito sa stajališta danas još uvijek dominantne europske koncepcije o fleksigurnosti radnih odnosa, te njihov mogući doprinos gospodarskom i socijalnom rastu i razvoju. Na temelju provedene analize predmetnim zakonskim promjenama upućuju se brojne kritiče primjedbe. Upozorava se na odsustvo jasne koncepcijske utemeljenosti tih promjena, pa čak i na nespremnost izvršne vlasti da jasno i nedvosmisleno kaže koje i kakve promjene u području radnih odnosa želi. To naročito dolazi do izražaja kod rasprava o novom Zakonu o radu i Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata. Iako su predmet tih rasprava ključni instituti radnog prava (radno vrijeme, agencijski rad, otkazi ugovora o radu, kolektivni viškovi radnika, odnos radničkih vijeća i sindikata, reprezentativnost sindikata za kolektivno pregovaranje) do sada nije pokazana spremnost za značajnije promjene. Nije prepoznata važnost zakonskog uređenja radnih odnosa za poticanje gospodarskog rasta i zaposlenosti, već je i dalje težište na konfliktnom modelu sukobljavanja poslodavaca i sindikata. Ocjenjuje se da koncepcija fleksigurnosti nije značajnije bila prisutna niti pri planiranju, a niti pri normativnom oblikovanju zakonskih promjena. Zbog nedostatka jasnog koncepcijskog ishodišta u nekim zakonima (npr. Zakon o doživotnoj otpremnini i dokupu mirovine) pomiješani su instituti radnog prava (otpremnina) i socijalnog prava (premijsko mirovinsko osiguranje) na način koji ozbiljno dovodi u pitanje povjerenje u novoutemeljene institucije. Važna značajka novih zakona su opsežne organizacijske promjene. Utemeljuju se novi zavodi (Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Zavod za unapređenje zaštite na radu), reorganiziraju službe (npr. u području profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom) i mijenjaju nadležnosti (npr. reorganizacija inspekcije rada). Pored toga, snažno je naglašen represivan pristup. Radi kontrole uvode se nove evidencije, centralizira se postupak vještačenja, inspektori rada dobivaju mogućnost određivanja upravnih mjera poštivanje kojih se osigurava vrlo visokim prekršajnim kaznama. Stječe se dojam da se umjesto suštinskih promjena želi brojnim organizacijskim i formalnim promjenama stvoriti dojam o reformama koje se u stvarnosti ne provode. Represivnim mjerama nastoji se osigurati nedostajući novac, ali se zanemaruje njihov negativan utjecaj na poduzetništvo i gospodarski rast. Stoga je upitno hoće li korist od tako opsežnih zakonskih promjena biti veća od njihovog troška. Pri tome se u obzir mora uzeti i destabilizacija pravnog sustava koju će opsežne zakonske promjene svakako izazvati.

radno zakonodavstvo; Hrvatska; reforma; Zakon o radu; fleksigurnost; ekonomska kriza; konkurentnost

At the end of 2013 and the beginning of 2014 there were eight laws in the area of labor law which were either adopted or in the second phase of the legislative procedure. This is a very comprehensive and demanding legal reform motivated by the need to implement changes in the labor legislation to improve conditions for investments and to encourage the economic growth and employment. The paper analyzes the laws which are a part of such reform with the purpose to determine their conformity in concept, especially from the standpoint of currently still dominant European conception of flexicurity in labor relation and the possible contribution of the laws to the economic and social growth and development. On the basis of the analysis, the author directs numerous critical remarks regarding the said legal amendments. He warns about lack of clear conceptual grounds for the amendments, even the reluctance of the executive power to state clearly and unequivocally which changes in the area of labor relations it wants to implement. This is especially expressed in the debates on the new Labor Act and the Act on representativeness of trade unions and employers' associations. Although the topics