hrvatski

Općedruštveni značaj usmene književnosti

Usmena književnost postoji od kada postoji i čovječanstvo. Ta vrsta književnosti uz jezik, dijalekte, govor, toponomastiku, folklor, instrumente, rukotvorine, tradicijska umijeća i obrte čini nematerijalnu kulturnu baštinu koja je zajedničko bogatstvo naroda i čovječanstva. Nematerijalna kulturna baština predajom se prenosi stoljećima i tisućljećima. Na značaj tradicijske baštine ukazivali su starozavjetni i novozavjetni pisci među kojima je i sveti Pavao koji je boravio na Mljetu i u katakombi današnjega manastira Krka. Thomas More, s pravom ističe, da tradicija nije čuvanje pepela, nego je tradicija prenošenje vatre. Pablo Coelho je slušajući dalmatinske klape rekao kako Hrvati doista imaju što pokazati svijetu. Paradigmatske su i riječi blaženoga Ivana Pavla II. koji je kazao da je domovina – baština i teritorij. Dakle, baština je iznimno važna za očuvanje i afirmaciju kulturnog identiteta naroda. Međutim, nematerijalna kulturna baština posebno je ugrožena. Stoga je UNESCO 2003. godine usvojio povelju o nužnosti očuvanja nematerijalne kulturne baštine kao posebno ugrožene baštine. Usmena književnost tradicija je pisanoj književnost i nadahnuće biznismenima, menadžerima, motivatorima i dr. U novije vrijeme, primjerice, bajke se koriste i u terapeutske svrhe. U radu se govori o hrvatskim povijesnim predajama i legendama. U predaje i legende ulaze samo sudbonosni događaji i osobe. U tim vrstama usmenih priča sačuvana je više tisućljetna usmena povijest iz koje je razvidno da su, matoševski kazano, boli naših predaka i naše boli ; krjeposti naših predaka su i naše krjeposti. Odnos spram tradicijske baštine civilizacijski je čin i odnos prema našim davno upokojenim predcima. U tradicijskoj kulturi nalaze se odgovori na mnoge suvremene izazove.

usmena književnost, nematerijalna kulturna baština, predaje, legende.

nije evidentirano