hrvatski

Ortoepska prilagodba španjolskih imena u hrvatskom jeziku

U radu će biti predstavljena ortoepska prilagodba španjolskih vlastitih imena u hrvatskome jeziku. Strano ime, iako gost u domaćem jeziku, ne ponaša se poput drugih posuđenica koje su opće imenice. S jedne strane, ono označava identitet imenovane osobe, a s druge strane, zbog obilježja jezika iz kojeg dolazi, govori nam o pripadnosti imenovanog određenoj društvenoj skupini koja se tim jezikom koristi (Ivas 2003). Upravo iz toga razloga, kompromisna prilagodba u obliku potpune fonološke (glasovne) prilagodbe te zadržavanje izvornog mjesta naglaska doima se kao optimalno rješenje. Osobito su zanimljive fonološke razlike konsonantskih i vokalskih sustava hrvatskog (Landau, Lončarić, Horga, Škarić 1995) i španjolskog (Martínez- Celdrán, Fernández-Planas, Carrera-Sabaté 2003) te razlike između odnosa grafema i fonema u jezicima. Uzrok većine pogrešno pročitanih ili bolje rečeno loše prilagođenih stranih imena leži u utjecaju grafije na sam izgovor. Tako se primjerice prezime Villa treba čitati kao [bilja], a ne [vilja] ; ime Miguel kao [migel], a ne [miguel], kako se kod nas uvriježilo. Osim manjkave fonemske prilagodbe, ponekad dolazi i do pomicanja mjesta naglaska. Prema Španjolskoj kraljevskoj akademiji (2011) u španjolskome postoje dva pravila kojima određujemo naglašeni slog unutar riječi, npr. kod vlastitog imena Daniel mjesto naglaska nije na prvome [Dániel], nego na zadnjem slogu [Daniél]. Kako bi se strano ime što bolje prilagodilo domaćem jeziku, valja se u što manjoj mjeri oslanjati na grafiju te poznavati osnove pravopisa i fonološki sustav jezika iz kojega ime dolazi.

ortoepska prilagodba; vlastita imena; identitet; španjolski jezik; hrvatski jezik

nije evidentirano