hrvatski

Pisa sindrom kod Bipolarnog poremećaja raspoloženja

Bipolarni poremećaj raspoloženja periodičan je i kroničan mentalni poremećaj karakteriziran promjenom raspoloženja, impulzivnim reakcijama, rizičnim ponašanjem i interpersonalnim problemima. Više od polovine životnog vijeka ova vrsta bolesnika su asimptomatični, a kod značajnog broja bolest dugo vremena ostane neprepoznata i u skladu tim neadekvatno liječena. Diferencijalno dijagnostički najčešće se radi o unipolarnoj depresiji, zatim raznim poremećajima iz anksioznog spektra, ovisnosti o alkoholu i poremećajima ličnosti. Osim stabilizatora raspoloženja, značajno mjesto u liječenju ovog poremećaja zauzimaju antipsihotici nove generacije. Nije rijetkost da se, naročito u akutizaciji kliničke slike, primjenjuju i klasični antipsihotici s kojima se povećava rizik pojave akutnih ekstrapiramidnih nuspojava (EPS). Pisa sindrom (pleurothotonus) rijedak je oblik distonične reakcije, a prezentira se odstupanjem glave i trupa od aksijalne linije tijela uz subjektivni osjećaj indiferentnosti na abnormalni položaj tijela. U našem radu prikazujemo bolesnika u dobi od 51 godine koji se psihijatrijski liječi od 2006. godine. Inicijalno je liječen pod slikom alkoholne ovisnosti. Drugi put je hospitaliziran 2009. godine te otpušten pod dijagnozom alkoholne ovisnosti i depresivnog pormećaja uz elemente PTSP-a. Ponovno je rehospitaliziran 2010. godine i zbog razvoja hipomane epizode postavljena je dijagnoza bipolarnog poremećaja raspoloženja. Tijekom 2011.g u tri navrata je bolnički liječen pod istom dijagnozom. Opisujemo posljednju hospitalizaciju koja je uslijedila zbog diskontinuacije psihofarmakoterapije (kvetiapina, diazepama i Na-valproata) i posljedičnog razvoja hipomane faze bolesti. Inicijalno po prijemu uključena je dotadašnja psihofarmakoterapija i titrirana do prethodnih terapijskih doza. Trećeg dana liječenja zbog intermitetne suradljivosti pri uzimanju peroralne terapije i manifestiranja agresivnog ponašanja aplicirani su parenteralno haloperidol i diazepam, uz već postojeću peroralnu terapiju. Sedmog dana liječenja razvio je Pisa sindrom s otklonom glave i gornje polovice trupa od aksijalne linije u desnu stranu. Apliciran je antikolinergik biperiden uz postupno isključenje haloperidola. Treći dan uslijedio je potpuni oporavak. Nastanak Pisa sindroma opisan je kod primjene i konvencionalnih i atipičnih antipsihotika (AP). Konvencionalni AP blokadom dopaminergičkih D2 receptora u bazalnim ganglijima povisuju razinu acetilkolina čime raste rizik razvoja akutnih EPS. Haloperidol je snažan blokator D2 receptora sa slabim kolinergičkim učinkom. Već u dozi od 13 mg okupira 85% D2 receptora čime se povećava rizik od razvoja akutnih EPS. Kod našeg bolesnika tijekom parenteralne primjene haloperidola (dnevna doza 15 mg/d) i diazepama, IR forma kvetiapina prevedena je u XR formu uz istovremeno povišenje dnevne doze kvetiapina što otprilike koincidira s pojavom Pisa sindroma

Pisa sindrom; BAP

nije evidentirano