hrvatski

Revolucionarna kultura: bilješka o Nietzscheovu Emersonu

Interes za kulturu obilježio je Nietzscheovu filozofiju do te mjere da bismo u tome interesu mogli situirati logiku njezine koherencije. Simptomatičan je za to „Schopenhauer kao obrazovatelj“, jedno od Nietzscheovih „nesuvremenih razmatranja“. U njemu Nietzsche razmatra kulturu kao takav kritički pogon kakav osigurava neprekinutu transfiguraciju physisa. Naravno, „ja“ je instrumentalno za kultivaciju takve transfiguracijske inteligencije i racionalnosti ; ipak, upravo zato „ja“ u kulturi svodi se na scenu nasilja, jer kultura nije skript njegova održavanja (čak i kad zadovoljava njegove potrebe). Pozivajući se na Emersona, Nietzsche kulturu stoga opisuje kao revolucionarnu ; iz toga proizlazi da revolucija označava političko kulture, ono u kulturi što je fundamentalno politično, i obratno, da se u revoluciji vrijednoj toga imena pokazuje ono što je u politici fundamentalno kulturno. Istina, revolucionarnoj kulturi Nietzsche suprotstavlja kulturu i politiku koje nisu združene i ne pridonose transfiguracijskoj kritičkoj praksi, niti su u njoj utemeljene ; ako naoko i služe održavanju ega, one to čine po cijenu represije njegove transfiguracijske inteligencije, pa je „ja“ i opet primarno scena nasilja. U tome okviru zanimaju me dvije pozicije. Prvo, želim postaviti hipotezu da je revolucionarna kultura kod Nietzschea metonimijski kompleks, za razliku od kulture koja ne pridonosi transfiguraciji physisa, a utemeljena je u metafori. Drugo, želim pokazati kako se, refrakcijom kroz Nietzschea, Emersonov projekt Amerike nameće kao prascena za Freudovu teoriju sebstva u kulturi.

Friedrich Nietzsche; Ralph Waldo Emerson; kultura; nasilje; revolucija; psihoanaliza

nije evidentirano