hrvatski

Jezična i izvajezična obilježja političkih govora: Analiza slučaja bivšeg hrvatskog predsjednika Vlade Ive Sanadera

Retorika je, kao umijeće javnoga govorenja, a samim time i umijeće uvjeravanja, proučavana i poučavana od davnina. Neovisno o brojnosti definicija, bit se istih može svesti na dvije riječi – sposobnost i vještina. Često se postavlja pitanje je li govorništvo talent ili vještina, a točan je odgovor zapravo kombinacija talenta i vještine. Imajući na umu da je retorika „moć uvjeravanja“, a politika je najvećim dijelom upravo to, sposobnost njezinih aktanata da uvjere i pridobiju ljude ne bi li dospjeli na vlast i borili se za opće dobro, politički diskurs nesumnjivo je najzanimljiviji kada je riječ o retorici i upravo to bit će predmetom bavljenja ovoga rada. No, valja naglasiti kako se u radu ne analizira svaki aspekt političkoga diskursa, već mu se prilazi iz perspektive analize govora jednoga predstavnika toga diskursa ; točnije, riječ je o bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu. Budući da Sanader slovi za jednog od najboljih retoričara među političarima, izabran je kao reprezentativni primjerak političkoga diskursa. Cilj je rada analizati jezične i izvanjezične osobitosti Sanaderovih govora te pritom, uvažavajući relevantnu pragmalingvističku i kognitivnolingvističku teorijsku, ali i recentnu primijenjenu literaturu, izvesti zaključak o opravdanosti te tvrdnje. Nadalje, govori uvršteni u analizu audiovizualni su zapisi preuzeti s internetske stranice www.youtube.com te su žanrovski ograničeni na predizborne političke govore sa sjednica sabora Hrvatske demokratske zajednice, na čelu koje je bio proučavani subjekt, a datiraju iz predizborne 2007. godine. S obzirom na audiovizualnu prirodu izvora, proučavane su osobitosti neverbalne komunikacije Ive Sanadera (govor tijela, mimika, pokreti ruku, stanke, proksemički znaci, zvukovi te korištenje tehničkih pomagala) nakon čega se izveo zaključak o vrlo uspješnome, odmjerenome i pomno isplaniranome korištenju neverbalnih znakova komunikacije te usklađenosti tih znakova s verbaliziranim sadržajima. Uzimajući u obzir činjenicu da je neverbalna komunikacija, prema istraživanjima američkoga Mehrabian instituta, zaslužna za 55% stvaranja dojma i prenošenja poruke, već samom neverbalnom komunikacijom proučavani subjekt opravdava epitet vještoga političkoga govornika. Osim izvanjezičnih osobitosti, proučene su retoričke strategije koje koristi Ivo Sanader, a iste uključuju uporabu metafora, metonimija, prolepse, ponavljanja, retoričkih pitanja, uporabe zamjenica i personalizacije u govoru nakon čega je zaključeno da, s obzirom na jednostranački orijentirani auditorij, Ivo Sanader nastoji s jedne strane, stvoriti dojam prizemnoga čovjeka kojega vodeća funkcija u stranci ne mijenja stvarajući dojam bliskosti i unutarstranačke sloge, dok s druge strane, mijenjanjem uporabe lične zamjenice „mi“ u „ja“, pokazuje sigurnost u sebe i svoj nepobitni autoritet. Također, dovitljivim metaforama razbija osjećaj monotonije, a sve upotpunjuje patroniziranjem oporbenih protivnika. Konačno, proučena je i govorna razina nakon čega je zaključeno da proučavani subjekt izvrsno kontrolira svoj glas. Drugim riječima, uz izvrsnu dikciju, pomno upotrebljene retoričke strategije i samouvjerenu, no nepretencioznu neverbalnu razinu komunikacije, nameće se zaključak da proučavani subjekt Ivo Sanader opravdava epitet izvrsnoga hrvatskog političkog govornika.

Ivo Sanader; kritička analiza političkoga diskursa; retoričke strategije; neverbalna komunikacija; verbalna komunikacija

nije evidentirano