hrvatski

Ugovor o nasljeđivanju

Ugovor o nasljeđivanju je pravni posao kojim jedna ili obje strane čine obvezujuća raspolaganja za slučaj smrti. U pozitivnom je hrvatskom pravu ovaj ugovor izrijekom zabranjen zbog nekoliko razloga. Okolnost da se ugovorom o nasljeđivanju ograničava sloboda oporučnog raspolaganja jer ga nije moguće jednostrano opozvati najsnažniji je argument protiv ugovora o nasljeđivanju ; takav se ugovor, nadalje, smatra nemoralnim i suprotnim javnom poretku, a ističe se i da predstavlja relikt feudalnog društva, kao i da komplicira ostavinski postupak. Zbog tih je razloga ugovor o nasljeđivanju u hrvatskom pravu ništetan i ne proizvodi nikakve pravne učinke. Navedeni razlozi su kritički analizirani u radu, a posebna je pažnja posvećena sadržaju načela slobode raspolaganja za slučaj smrti i načela autonomije volje i njihovu odnosu u području nasljednog prava. U radu se analiziraju poredbenopravna rješenja, u prvom redu modaliteti prihvaćeni u državama germanske pravne obitelji, čiju okosnicu čine njemačko, švicarsko i austrijsko pravo, a kojoj pripada i Republika Hrvatska. Ugovor o nasljeđivanju reguliran je u ovim pravnim sustavima na bitno različite načine. Njemačko i švicarsko pravo daju ugovornom ostavitelju znatnu slobodu, kako u pogledu osoba s kojima se ugovor može zaključiti i u čiju se korist može zaključiti, tako i u pogledu opsega imovine kojom se može raspolagati. Ograničenja su zakonom određena samo u odnosu na oblik ugovora i njegov sadržaj. Ovakvo uređenje omogućuje ugovornom ostavitelju da zaključenjem ugovora ispuni brojne potrebe – osiguranje imovinskopravnog položaja nadživjelog bračnog druga, a potom i potomaka, osiguranje doživotnog uzdržavanja i siguran međugeneracijski prijenos obiteljskog poduzeća. Prema austrijskom je pravu mogućnost zaključenja ovog ugovora znatno sužena, kako u pogledu ugovornih strana, sadržaja i opsega imovine koja se može ugovorom rasporediti, a time je smanjen i broj funkcija koje ugovor ostvaruje. Kao protuteža germanskopravnim sustavima, analizirano je talijansko pravo i pravna doktrina koji su tradicionalno negativnog stava prema mogućnosti ugovaranja u nasljednom pravu iako istovremeno pokušavaju iznaći mehanizme (patto di famiglia) kojima bi ostvarili neke od funkcija koje ostvaruje ugovor o nasljeđivanju. U posljednjem dijelu prikazani su ugovori pozitivnog hrvatskog prava koji proizvode određene nasljednopravne učinke, kako bi se moglo ispitati postoje li u pozitivnom hrvatskom pravu instituti kojima bi se mogle ispuniti funkcije koje taj ugovor zadovoljava u promatranim pravnim sustavima. U zaključnom dijelu rada iznosi stav o neopravdanosti zabrane ugovora o nasljeđivanju i daje prijedloge de lege ferenda, po uzoru na njemačko pravo.

ugovor o nasljeđivanju; načelo slobode oporučnog raspolaganja

nije evidentirano