hrvatski

Hrvatski renesansni polihistori u Morhofovu djelu »Polyhistor«

Opus brojnih hrvatskih mislilaca koji su djelovali tijekom 15. i 16. stoljeća, pri čemu, budući da je riječ o sažetku za simpozij »Mediteranski korijeni filozofije«, ponajprije mislim na opus hrvatskih filozofa mediteranskog porijekla, još uvijek je uvelike neistražen. Istodobno, imena tih renesansnih mislilaca pritom su nam svima itekako dobro poznata, štoviše, na njih se redovito pozivamo kada želimo istaknuti začetnike hrvatskog identiteta ili, pak, ukazati na doprinos koji su namrli zapadno-europskom duhovnom krugu. Pritom izdvajam Ivana Stojkovića, Benedikta Kotruljevića, Jurja Dragišića, Marka Marulića, Matiju Vlačića Ilirika, Franu Petrića, Nikolu Vitova Gučetića i Marka Antuna de Dominisa. Međutim, zbog nesustavne istraženosti njihova opusa, ne čudi da se, primjerice, Stojkovića još uvijek ponajprije i najčešće smatra teologom, Kotruljevića ekonomistom, Marulića pak, zahvaljujući Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, ocem »umjetnoga pjesničtva u Hrvatah« ili »ocem hrvatske književnosti«, a Petrića filozofom. Kao što doznajemo iz natuknica uvrštenih u enciklopedije, leksikone i srodna im izdanja, posebice iz natuknica onih djela koja su tijekom 17. i 18. stoljeća objavljena u Italiji, Francuskoj ili Njemačkoj, hrvatski renesansni filozofi nerijetko su unutar istoga spisa zauzimali stajališta o temama koje pripadaju različitim disciplinama, od kojih ovom prilikom izdvajam tek književnost, filozofiju, teologiju, ekonomiju, pravo i medicinu. Jedan od prvih historiografa koji je ukazao na zastupljenost brojnih disciplina u spisima i nauku europskih, pa i arapskih mislilaca, zacijelo je Nijemac Daniel Georg Morhof (1639-1691), autor djela »Polyhistor«, koje se redovito smatra djelom enciklopedijske naravi. Tim djelom obuhvaćeni su mislioci koje je zahvaljujući uvidu u sadržaj njihovih spisa utemeljeno istodobno smatrati pripadnicima dviju ili više disciplina: književnicima, bibliotekarima, filolozima, govornicima, pjesnicima, povjesničarima, političarima, filozofima, teolozima, fizičarima, matematičarima, pravnicima, ekonomistima ili liječnicima. U djelo »Polyhistor«, koje je, dakako, napisano na latinskom jeziku i koje je od 1688. do 1708. godine objavljeno u tri sveska, Morhof je, smatrajući ih polihistorima, uvrstio i hrvatske filozofe, primjerice, Matiju Vlačića Ilirika, Franu Petrića, Andriju Dudića i Marka Antuna de Dominisa. U izlaganju ću ukazati na interdisciplinarnost u spisima onih hrvatskih renesansnih filozofa koji su uvršteni u Morhofovo djelo. Oni ć time biti prikazani i kao polihistori, kako su ih, uostalom, još tijekom 17. i 18. stoljeća razumijevali europski historiografi, posebice Morhof. Dakle, u izlaganju ću ukazati i na one sastavnice u nauku hrvatskih renesansnih filozofa koje su obuhvaćene Morhofovim djelom, primjerice, na književnu, pjesničku, filozofsku, teološku, govorničku, povijesnu, ekonomsku i pravnu sastavnicu. Osim što ću izvijestiti da je Morhof u svojem djelu, koje je, nažalost, redovito zanemareno od hrvatskih istraživača, iskazao upućenost u sadržaj spisā hrvatskih renesansnih filozofa, u izlaganju ću ponuditi i dokaze o tome da su hrvatski renesansni mislioci u potpunosti slijedili usmjerenja koja su obilježavala razdoblje u kojem su živjeli i djelovali, a potom ukratko ukazati i na njihov doprinos hrvatskoj te europskoj kulturnoj te znanstvenoj misli.

Hrvatski renesansni polihistori; Daniel Georg Morhof; »Polyhistor«

nije evidentirano