hrvatski

Recepcija i repeticija dekadentizma u talijanskom groteskom teatru

Rad donosi osvrt na fenomen talijanskog grotesknog teatra u kontekstu dekadentizma i književno- kazališnih strujanja u Italiji krajem 19. i početkom 20. stoljeća te njegove odjeke i recepciju u onovremenoj hrvatskoj književnosti i kazalištu. Rad je podijeljen u osam poglavlja nakon kojih slijede zaključak, popis objavljenih djela najvažnijih predstavnika ovoga pravca te uobičajeni sažetci i literatura. U uvodnom se dijelu rada najavljuje sadržaj pojedinih poglavlja, definira područje rada, ciljevi i metodologija istraživanja. Glavnim se razlogom odabira teme navodi nedovoljna istraženost talijanskog grotesknog teatra u hrvatskoj znanstvenoj literaturi. U drugome poglavlju pod naslovom Talijanska kazališta na prijelazu stoljeća, koriste se radovi talijanskih povjesničara teatra (Tilgher, De Castris, D'Amico, Binni i dr.) i daje povijesni okvir nastanka grotesknog teatra. Ističe se da Novecento donosi nove književne poetike uzrokovane društveno- povijesnim kontekstom i krizom sustava vrijednosti. Karakteristični elementi su i bijeg od romantizma percipiranog kao „dijalektika horora“. U dekadentističkom se teatru ističe uloga Gabrielea D'Annunzija, Luigija Pirandella, ali i Itala Sveva pri čemu se konstatira neopravdana zapostavljenost Svevovog teatra u kojemu se čini da prevladava „trijumf intelekta“ usporediv s Pirandellovom „cerebralnošću“. U dekadentizmu treba naglasiti pojavu više poetika (Fortichiari, Binni) te poglavito dviju suprotstavljenih pojavnosti: prve koja se temelji na epigonstvu i „dannuncijanizmu“ i nastavlja s tradicijom lijepog ; i druge koja, kopajući po ruševinama ljudske egzistencije, izvrgava ruglu manje estetski prijemčivu socijalnu, ali i intelektualnu komponentu. U potpoglavlju Definicija groteske i grotesknog, referirajući se na relevantnu kritiku (Gori, Tilgher, Tamarin) daje se pregled grotesknog kroz povijest, kao i teorijska tumačenja groteske i grotesknog posebice vezanih uz teatar te dokazuje hibridnost ovoga fenomena ukazujući na spoj tragičnog i komičnog, odnosno humora, satire i karikature. Elaborira se teza o grotesknom teatru kao fenomenu između dva rata (Tonelli, Vittorini) koji se inspirira poetikom futurizma, posebno A. Palazzeschijevim manifestom Il Controdolore zasnovanom na konceptu „kontraboli“, dominaciji smijeha nad plačem koji se uspoređuje s Pirandellovim konceptom humorizma. U nastavku, uz obilno korištenje kritičkih izvora (Taffon, Tilgher, Oliva, Livio, M. Čale), slijedi prikaz Pirandellove humorističko-groteskne faze koja uključuje dramska rješenja temeljena na poetici humorizma. Središnji dio radnje posvećen je glavnim predstavnicima grotesknog teatra L. Chiarelliju, E. Cavacchioliju, L. Antonelliju, P.M. Rosso di San Secondu pri čemu se analiziraju odabrana dramska djela, izdvajaju groteskni elementi i motivi i odstupanja od suvremenih strujanja. Era grotesknog teatra službeno počinje izvođenjem groteske L. Chiarellija u tri čina La maschera e il volto. U svom opusu, Chiarelli karakterističnim cinizmom poziva na kazališnu interakciju i reakciju publike relativizirajući istinu i apsurd grotesknih situacija kojima su njegovi likovi izloženi. Teatar Luigija Antonellija naglašava magiju onirike, čime ukazuje na snagu iluzije unutar ljudske stvarnosti, kontradiktornost ljudske sudbine te snagu usuda naspram nemoći pojedinca. Kroz obradu mita smrti, potpomognutog fantastičnom atmosferom mjesta radnje, ukazuje se na marionetističku komponentu likova i druge groteskne elemente i naglašava fenomenološka matrica. Ujedno se upućuje na Antonellijev pirandellizam te konstatiraju metateatarski elementi kojima se autor bavi prije pojave Pirandellovog „teatra u teatru“. Marionete Enrica Cavacchiolija pozivaju na umjetničku revoluciju i povezivanje dva svijeta: kazališnog i stvarnog, ukazujući na egzistencijalnu tjeskobu i deformirani mentalitet društva. Polazeći od Bakhtinove teorije karnevala i smijeha kao slobode, ističe se uska veza koncepta vremena i pojave karnevalskih oblika, odnosno karnevalske pseudostvarnosti. Mnogi kritičari ističu upravo Cavacchiolijev L'uccello del paradiso kao „najuravnoteženije“ i „najzrelije“ djelo grotesknog teatra. Cavacchiolijev doprinos grotesknom teatru leži ponajviše u novoj dimenziji riječi i futurističko-grotesknom izričaju te izraženom konceptu fantoccisma. Pier Maria Rosso di San Secondo svojim grotesknim ekspresionizmom istražuje impulsima vođenu destruktivnu komponentu koja limitira likove na beznađe vlastitog kozmosa. San Secondov je teatar aktualnošću svojih tema zanimljiv suvremenom čitatelju, poglavito zbog činjenice da anticipira teatar apsurda. Istražuje se recepcija grotesknog teatra u Hrvatskoj te daje pregled prikazbi drama pisaca grotesknog teatra na hrvatskim pozornicama. Premda je većina najznačajnijih predstava grotesknog teatra izvedena u hrvatskim kazalištima, doduše, počesto sa zakašnjenjem od pola stoljeća, groteskni teatar u Hrvatskoj nije prepoznat kao širi književno- kulturni fenomen. Analizira se i citira tisak i kazališne kritike koje su pratile kazališne izvedbe drama grotesknoga teatra te se ukazuje na nezadovoljavajuću razinu recepcije grotesknog teatra općenito i izvodi zaključak o ovom pravcu kao nepravedno zapostavljenom književno-kazališnom fenomenu.

recepcija; repeticija; dekadentizam; groteskni teatar; Italija

nije evidentirano