hrvatski

Antroponimija Splita u 19. stoljeću

Ovaj rad se bavi analizom i opisom antroponimije Splita u 19. stoljeću na temelju korpusa prikupljenog iz arhivske građe, prvenstveno iz matičnih knjiga, ali i nekih objavljenih radova. U uvodnom dijelu daje se osvrt na društveno-povijesni i jezični kontekst razdoblja 19. stoljeća u Splitu te na grafo-fonološke specifičnosti arhivskih izvora koji su pisani na talijanskom jeziku. U narednim poglavljima slijedi analiza osobnih imena, prezimena i nadimaka, osobnih i obiteljskih, a također se, kao zasebna i vrlo specifična antroponimijska kategorija, obrađuju nahodske imenske formule. Prikupljena antroponimijska građa analizira se i klasificira na tvorbenoj i semantičkoj razini s posebnim osvrtom na hrvatsko-talijanske jezične dodire i na dijalektalne elemente. Aloglotski i dijalektalni elementi očekivano su najizraženiji u korpusu osobnih i obiteljskih nadimaka budući da je upravo ta antroponimijska kategorija nadimka najbliža sferi apelativa i, kao takva, najbolje ilustrira značajke splitskog govora koji je, zbog snažnih i dugotrajnih etno-jezičnih prožimanja, obilježen velikom prisutnošću mletačkih i talijanskih elemenata. Nadalje, budući da se imenu pristupa kao sociolingvističkom znaku, prate se i različiti izvanjezični čimbenici koji potencijalno utječu na izbor, distribuciju i frekventnost antroponima u određenom vremenskom razdoblju. Drugim riječima, ovo istraživanje potvrđuje da antroponimi, osim što odražavaju s jedne strane obilježja jezika odnosno lokalnog narječja, odražavaju također i obilježja konkretnog društveno-povijesnog konteksta. Ova je pojava posebice uočljiva u fondu osobnih imena koja u drugoj polovici 19. stoljeća, jačanjem preporodnih previranja u Dalmaciji, doživljavaju značajan prevrat u vidu pojave i naglog porasta broja nositelja narodnih imena. S druge strane, heterogeni fond prezimena koji se ne sastoji samo od prezimena kontinuirano prisutnih u Splitu, te sadrži također i talijanska prezimena, predstavlja vjeran odraz sastava splitskog stanovništva tijekom 19. stoljeća. Na koncu, veliki broj nahodskih imenskih formula ekscerpiranih iz Knjige nahoda potvrda su činjenici da se 19. stoljeće u literaturi naziva „stoljećem nahoda“. Nahodska imena i izmišljena prezimena promatraju se i analiziraju kao cjelina, kao „formula“, te se opisuju specifični procesi tvorbe takvih prezimena koja mogu biti unutarjezično i vanjezično motivirana. Prezimena splitskih nahoda u većini su asemantična, odnosno motivirana fonološkom postavom osobnog imena i/ili roditeljskog prezimena. Međutim, i kod prezimena semantične osnove uočeno je ispreplitanje vanjezične i unutarjezične motiviranosti.

antroponimija; Split; 19. stoljeće

nije evidentirano