hrvatski

Nekoliko primjera antimodernizma u hrvatskoj likovnoj umjetnosti

U ovoj studiji predstavljena je teza o postojanju antimodernizma, kao regresivne tendencije unutar moderne hrvatske likovne umjetnosti. Likovni umjetnici antimodernisti izražavajući se u tradicionalnim likovnim idiomima poput plenerizma, impresionizma, monumentalizma ili realističkih inačica, odabiru tematiku u prostorima onkraj modernoga vremena kao pohvalu iskonskome zavičaju, prošlim ili mitskim vremenima odnosno čistoj i netaknutoj prirodi, ostvarujući kontrast modernome dobu i njegovim tehnološkim dostignućima. Te značajke praćene su odbojnošću prema suvremenim avangardnim likovnim tendencijama, kao i divljenjem minulim vremenima u tekstovima likovnih umjetnika antimodernista (likovne kritike, pisma, dnevnici, književna djela). Izdvojeno je nekoliko tipičnih opusa koji su jasno artikulirali svoje antimodernistička stajališta i značajke u pisanom i u likovnome dijelu opusa: Ivan Meštrović, Jozo Kljaković, Jerolim Miše, Ljubo Babić i Juraj Plančić. Implementacija će ove teze, upućivanjem na svjesno odbijanje moderniteta u brojnih hrvatskih likovnih umjetnika, doprinijeti novom sagledavanju umjetnosti periferne sredine.

antimodernizam; modernizam; tradicija; Ivan Meštrović; Jozo Kljaković; Jerolim Miše; Ljubo Babić; Juraj Plančić; Grupa trojice; Grupa nezavisnih umjetnika

nije evidentirano