hrvatski

Jezik Ivana Krizmanića (povijesno-sociolingvistička analiza)

U radu se analizira jezična upotreba kajkavskoga prevoditelja, svećenika Ivana Krizmanića (1766. – 1852.), koji je glavninu svoga stvaralaštva na narodnome jeziku napisao u pretpreporodnome razdoblju, počevši od svoje četrdeset i treće godine starom kajkavskom grafijom i kajkavskim književnim jezikom na nj prevodeći i sa štokavskoga. Sredinom tridesetih godina 19. stoljeća Ivan Krizmanić upoznao se i sprijateljio s brojnim ilircima i u svojim djelima nastalima od 1835. do 1841. promijenio je vizualni identitet jezika preuzevši Gajevu grafiju, iako i dalje pišući kajkavskim književnim jezikom. Napokon, 1843. godine kada ilirizam postaje i politički program, a ilirska je štokavština već opisana u dvjema gramatikama i u rječniku, Krizmanić u svojoj 77. godini mijenja i jezični identitet te počinje pisati ilirskom štokavštinom (Pogor u Rimu, 1843.) na nju prevodeći s kajkavskoga (Ogenj vu Rimu, 1820.). Interdisciplinarnim pristupom utemeljenim na prepletu povijesti, sociologije i lingvistike, analiza se provodi na dvjema osnovnim razinama. Na makrorazini istražuje se društvena povijest kajkavskoga književnog jezika, njegov status i uloga u višejezičnom društvu sjeverozapadne Hrvatske tijekom prve polovice 19. stoljeća. Promatraju se povijesno-društvena događanja, poput Francuske revolucije i idejâ o korištenju narodnih jezika koje ona promiče te razvoj građanskoga društvenoga sloja i ilirizma tridesetih godina 19. stoljeća. Analizira se utjecaj ilirskih napora oko implementacije narodnoga jezika zasnovana na štokavskoj osnovici na jezični identitet kajkavskoga autora Ivana Krizmanića i na njegove izbore jezičnoga koda. Na mikrorazini promatra se varijabilnost Krizmanićeve jezične upotrebe u kajkavskome dijelu njegova jezičnoga korpusa na grafijskoj, fonološkoj i morfološkoj razini, s ciljem povezivanja jezične varijacije s izvanjezičnom zbiljom. Varijacija se analizira unutar pojedinih tekstova i u cjelovitu korpusu, a Krizmanićeve se jezične varijable uspoređuju s gramatičkim opisom Ignaca Kristijanovića. Usporedbom upotrebne i gramatičke jezične norme u dvojice suvremenika želi se doprinijeti utvrđivanju stupnja normiranosti književne kajkavštine u posljednjim desetljećima njezina postojanja.

Ivan Krizmanić; kajkavski književni jezik; povijesna sociolingvistika; jezična varijacija

nije evidentirano