hrvatski

Blade Runner i film noir, ili problem stvari koja misli

Sumornost, pesimizam i urbana tjeskoba hladnoratovskog film noira američkih 1950-ih futuristički je preosmišljen u postmodernom svijetu Bladea Runnera. U prvoj sekvenci filma zjenica obestjelovljenog oka pluta iznad polumračnoga zagađenoga metropolisa u kome dimnjaci sukljaju plamen i dim. Čitav film zapravo je konflikt dviju strana: ljudi i kopija ljudskoga. Kao što privatni istražitelji, grubijani nastali po modelu »tvrdokuhane proze«, u većini noir filmova često krahiraju, gube pamćenje ili njihovim sjećanjima manipuliraju neke moćne organizacije, replikanti u Blade Runneru, da bi više odisali ljudskošću, imaju problema sa svojim sjećanjem — njihove memorije su ugrađene ; i kao što okorjeli detektivi u film noiru često podliježu čarima hladne, manipulativne žene, femme fatale, tako Rick Deckard posustaje u svojem bešćutnom istrebljivanju robota kad susretne Rachael, femme fatale u antiutopijskom svijetu bliske budućnosti. Hibrid znanstvene fantastike i film noira kao da ponajviše odgovora našem postmodernom dobu, vrtoglavom razvoju tehnologije i globalizaciji. Ukoliko čitamo Blade Runnera iz perspektive film noira, još se više intenziviraju pitanja koja u znanstvenoj fantastici ostaju u sferi racionalnog — pitanja o razlici između ljudskog i neljudskog, što je to što nas čini ljudima. Glavna tema eseja je ispitivanje »Stvari koja misli« u Blade Runneru (Ridley Scott, 1982) kroz prizmu film noira, u svjetlu lacanovskog čitanja koje je ponudio Slavoj Žižek.

Blade Runner ; film noir ; psihoanaliza i film

nije evidentirano