hrvatski

Smisao patnje i iskustvo beznađa

Shvaćanje patnje susreće se u povijesti filozofije i religije, kao i u suvremenoj teodiceji. Ispravnu definiciju je teško naći u kontekstu povijesti religije, dok se intenzivno filozofsko zanimanje za patnju pojavilo u okviru egzistencijalizma. Glede povijesno-religijskog konteksta pitanja o patnji, kršćanstvo se razlikuje od gnosticizma i maniheizma: patnja nije posljedica prirodnog stanja materijalnog svijeta, već je uzrokovana slobodnim pristankom čovjekove volje. Nadalje, patnja ima i težinu teodicejske kontroverze. Polazeći od vjerske istine o postojanju apsolutne Božje dobrote, u egzistencijalističkoj filozofiji se utvrdila teza kako je postojanje ljudske patnje glavni argument protiv Božje providnosti. S druge strane, teološki diskurs jasno razlikuje zlo od patnje: zlo kao takvo postoji i može postojati samo kao manjak dobra, a Bog je stvorio samo dobro, svijet i čovjeka. Kad je riječ o specifičnosti ljudske patnje, njezina uzročnost i kontinuiranost je nespojiva s Božjom providnošću – Bog ne želi da ljudi pate, ali upravo na temelju slobodne volje, čovjek može prouzročiti patnju. Iskustvo beznađa pretpostavlja katarzu osobne vjere, kao i promjenu međuljudskih odnosa. Drugim riječima, beznađe na temelju postojanja zla, bilo u društvu bilo u prirodi, nije trajni habitus čovjekove psihe. Ono može biti kvalitetno polazište na putu prema kršćanskoj i ljudskoj zrelosti.

Patnja; zlo; Božja providnost; slobodna volja; katarza.

nije evidentirano