Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 686911

Pravno uređenje pozitivne diskriminacije kroz poseban osvrt na primjer Indije


Horvat Vuković, Ana
Pravno uređenje pozitivne diskriminacije kroz poseban osvrt na primjer Indije 2013., doktorska disertacija, Pravni fakultet, Zagreb


Naslov
Pravno uređenje pozitivne diskriminacije kroz poseban osvrt na primjer Indije
(Legal regulation of positive discrimination through a case-study of India)

Autori
Horvat Vuković, Ana

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Pravni fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
11.07

Godina
2013

Stranica
335

Mentor
Smerdel, Branko

Ključne riječi
Jednakost; pozitivna diskriminacija; Indija; dostojanstvo; teorije pravičnosti
(Equality; positive discrimination; India; dignity; theories of justice)

Sažetak
Cilj doktorske disertacije bio je izložiti ideju supstancijalne jednakosti kroz njeno opće teorijsko utemeljenje, te ukazati na nužnost njenog nastanka i razvoja u svjetlu nedostatnosti modela formalne jednakosti za ispravljanje sustavnih društvenih nejednakosti. Na taj način je dano teorijsko i terminološko zaleđe nastavnog istraživanja specifičnosti indijske doktrine jednakosti i njenog modela rezervacijskih kvota. Osnovni poticaj pristupanju studiji Indije je bila želja za njenim pozicioniranjem u odnosu na opći okvir prava jednakosti, te za omogućavanjem povlačenja paralela sa komparativnim sustavima i formiranjem zaključaka o prednostima i nedostacima rezervacijskog modela supstancijalne jednakosti. Na pitanje „zašto Indija?“ odgovara se da se radi o komparativno najstarijem i najopsežnijem primjeru primjene anti-subordinacijske teorije, za koju se smatra da je najprikladnija za postizanje pravednijeg i integriranijeg društva. Smatra se da se upravo analizom indijskog prava jednakosti jasno pokazuju kako dobre, tako i neuralgične točke pozitivno-diskriminatorne ideje. O toj ideji u hrvatskoj znanosti još ne postoji pregledna monografija ili detaljnije istraživanje koje bi izlazilo izvan okvira pojedine grane prava (europsko pravo, radno i socijalno pravo, itd.), pa ova doktorska disertacija predstavlja prilog u smjeru detaljnijeg izučavanja tog propulzivnog i iznimno važnog pravnog instituta. Na različitim mjestima se vrši usporedba Indije sa drugim jurisdikcijama koje također provode zaštitne programe, i to prvenstveno sa Sjedinjenim Američkim Državama i Europskom unijom, te Kanadom i Južnoafričkom Republikom. Razlike među uspoređivanim pravnim sustavima su velike, no u konačnici služe da otkriju srž ideje jednakosti koju dijele neovisno o različitim pristupima njenom ostvarenju. Konkretne razlike u teorijama jednakosti i mehanizmima raspodjele ograničenih resursa ovise o povijesnom, kulturnom te socio-ekonomskom kontekstu pojedinog društva i njegovog pravnog sustava. Priroda stratifikacije i duljina njenog trajanja, veličina subordiniranog segmenta društva, kolektivistička ili individualistička orijentacija pravnog poretka, prevladavajuća ekonomska teorija – sve one određuju održivost pojedine paradigme jednakosti i uz nju vezanih distributivnih politika. Razmatrajući indijski sustav supstancijalne jednakosti, širina njegovih mehanizama (kvote) proizlazi iz naglašavanja dimenzije korisnosti, tj. analize troškova i koristi pozitivno-diskriminatornih politika po ostvarenje društvene dobrobiti. To zasnivanje politike supstancijalne jednakosti na ocjeni korisnosti je većinom strano zapadnim krugovima formalne jednakosti, koji svoje politike radije grade na načelu proporcionalnosti. Umjesto da načelo jednakosti promatraju funkcionalno, iz aspekta njegovog doprinosa društvenoj stabilnosti i dobrobiti, oni ga zaleđuju u apsolutno načelo istovjetnosti svih. Proizlazi da je upravo radi fleksibilnosti u vaganju sukobljenih interesa sustav supstancijalne jednakosti pogodniji za zaštitu dostojanstva i različitosti osoba. Njegova ne-statičnost i usmjerenost na konkretne prepreke pred društvenim manjinama pokazuje se osjetljivijom na uzorke sustavne diskriminacije. Kako ta fleksibilnost nosi i vlastite probleme, ključnim izazovom ostaje utvrđenje ravnovjesja između sukobljenih društvenih interesa – postizanja dobrobiti za društvo putem integracije diskriminiranih skupina, te održavanja načela zasluga (i uz njega vezane učinkovitosti i ekonomičnosti). Očito je da se veliki teret polaže na sudove, koji se moraju boriti protiv slabosti zakonodavnog tijela pred političkim diktatom masa i uređivati ključna provedbena pitanja kao što su: koji je primjenjiv test ustavnosti pozitivno-diskriminatornih mjera? Kako ih dizajnirati, tj. koje među njima odabrati? Koja će (ako uopće) biti visina kvota? Tko se može njima koristiti? Do kada?, i sl. Sva ova pitanja izviru iz tumačenja prirode „jednakosti“ koju Ustav štiti, pa je dopuštena širina zakonodavne aktivnosti u provedbi ustavnog jamstva jednakosti veća u sustavima kao što je indijski, gdje se mjere pozitivne diskriminacije smatraju inherentnima u jamstvu jednakosti prilika. Istraživanje je potvrdilo početnu pretpostavku da formalna jednakost bez pomoći mjera supstancijalne jednakosti dovodi do učvršćenja nejednakosti kroz ignoriranje obrazaca subordinacije. Pogrešna je praksa zapadnih pravnih poredaka koji formalnu i supstancijalnu jednakost smatraju suprotstavljenima, i analiza indijskog primjera odražava činjenicu da su to pojmovi koji funkcioniraju na dvama različitim ravnima primjene. Formalna jednakost je proceduralna, u tome što odražava maksimu jednakog postupanja prema „jednakima“. Supstancijalna jednakost je njoj stoga prethodeća te po svom djelovanju ustrojbena, budući da vrši pod-podjelu razreda adresata pojedine norme na način koji odražava povećanu osjetljivost za realno nejednake prilike pred njegovim pojedinim podskupinama. Proučavanje indijskog prava jednakosti nosi vrijedne pouke ne samo za podijeljena razvijajuća društva, već i za postmoderna društva formalne jednakosti. Pravo i praksa pozitivne diskriminacije na indijskom primjeru otkrivaju ključne prednosti i opasnosti koje prate primjenu zaštitnih programa, budući da je Indija ne samo najstarija već i najmnogoljudnija jurisdikcija koja ih primjenjuje. Stoga donosi značajne „izume“ po pitanjima kao što su: relativne uloge koncepata „zasluga“ i dostojanstva, definiranje zaštićenih skupina, primjena relevantnog testa ustavnosti, problemi pod- i prevelike uključivosti zaštitnih programa, uloga siromaštva i njegova veza sa tradicionalnom diskriminacijom, rijetko razmatrano pitanje inter-grupne pravičnosti u primjeni pozitivno-diskriminatornih mjera, itd. Utemeljenje prava jednakosti na želji zaštite ljudskog dostojanstva dovodi do „otvaranja“ anti-diskriminacijskih ustavnih odredbi na način da se pojačava zaštita „novih“ ili „novo-vidljivih“ manjina koje inače primjenom tradicionalnog formalnog pristupa ostaju nedovoljno zaštićene. Naglašavanje supstancijalne jednakosti s druge strane dovodi i do sužavanja kruga mjera podložnih strogoj ocjeni ustavnosti, jer zabacuje praksu da se ona primjenjuje na sve mjere koje bi se zasnivale na karakteristikama koje su obično temelj negativne diskriminacije („suspektne“ mjere). Ono se, naprotiv, služi kvalitativnom ocjenom djelovanja klasifikacija, koja strogom nadzoru ustavnosti podvrgava samo mjere koje ugrožavaju osobnu autonomiju. Drugim riječima, na mjere pozitivne diskriminacije primjenjuje samo minimalnu ocjenu - ocjenu razumnosti. Stoga supstancijalno tumačenje „jednakosti“ doprinosi postizanju pravičnijeg društva, iako ujedno nameće i povećanu odgovornost zakonodavca za ispravljanje društvenih nejednakosti.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Pravo



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
066-0661428-2502 - Izgradnja demokratskih ustavnopravnih institucija RH u razvojnoj perspektivi (Branko Smerdel, )

Ustanove
Pravni fakultet, Zagreb

Autor s matičnim brojem:
Ana Horvat Vuković, (299091)