Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 686657

U predvečerje rata: Romi u Hrvatskoj 1918. - 1941.


Vojak, Danijel
U predvečerje rata: Romi u Hrvatskoj 1918. - 1941., Zagreb: Romsko nacionalno vijeće, Udruga za promicanje obrazovanja Roma u Republici Hrvatskoj 'Kali Sara', 2013 (monografija)


Naslov
U predvečerje rata: Romi u Hrvatskoj 1918. - 1941.
(On the eve of war: The Roma in Croatia 1918 - 1941)

Autori
Vojak, Danijel

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Romsko nacionalno vijeće, Udruga za promicanje obrazovanja Roma u Republici Hrvatskoj 'Kali Sara'

Grad
Zagreb

Godina
2013

Stranica
229.

ISBN
978-953-57825--1-3

Ključne riječi
Romi; povijest; Hrvatska; 1918. - 1941.
(Roma; history; Croatia; 1918 - 1941.)

Sažetak
Primjetno je da se položaj Roma u hrvatskim područjima nije u mnogočemu razlikovao od položaja njihovih sunarodnjaka u drugim europskim zemljama od njihova doseljavanja u XIV. st. do kraja Prvoga svjetskog rata, posebice u odnosu vlasti i stanovništva prema njima što se može opisati kao represivno-asimilacijska politika prema Romima. Značajno je spomenuti da u međuratnom razdoblju znatan dio manjinskog stanovništva u europskim zemljama nije bio zaštićen od pritiska državnih vlasti, koje su ih smatrale određenom (potencijalnom) opasnošću po državni integritet. Istodobno, međunarodni politički mehanizmi zaštite, poput Lige naroda, zbog nedovoljne političke potpore europskih vlasti i drugih razloga, većim dijelom nisu uspjeli štititi prava manjina. Njemačke vlasti već su krajem XIX. st. preuzele inicijativu među europskim zemljama u rješavanju „ciganskog pitanja“. Takva inicijativa vidjela se u osnivanju posebnih policijskih institucija, donošenju anticiganskih zakona i drugih pravnih odredaba, provođenju policijskih racija i drugih mjera protiv Roma (sterilizacija, koncentracija i deportacija u logore, eutanazija). Neke europske zemlje prihvatile su određene dijelove ovog modela, posebice ako su bile okupirane ili kao saveznice nacističkoj Njemačkoj. Među njima se posebno isticala Austrija koja se „natjecala“ u primjeni ovog modela, za razliku od fašističke Italije koja se većinom u razdoblju do 1941. ograničavala na deportaciju Roma u logore. U nacističkim okupiranim državama, poput Francuske, Poljske i Češke (Protektorata), ubrzo nakon nacističke okupacije bio je provođen nacistički model istrebljenja Roma. On se ponajprije odnosio na ograničavanje kretanja i prisilnu sedentarizaciju Roma, nakon čega je slijedila njihova deportacija u logore u kojima je dio njih bio ubijen. Istodobno, „ponešto blaži“ odnos vlasti prema Romima bio je vidljiv u nacističkim savezničkim zemljama. Tako su neke vlasti, poput bugarskih, mađarskih i rumunjskih, tek poslije u ratu provodile deportacije i ubijanja romskog stanovništva. Potpuno sigurne oaze za Rome u međuratnoj i ratnoj Europi nije bilo, no tome su bile najbliže zapadne i sjeverne europske zemlje. Na području međuratne Jugoslavije, državne su se vlasti prema romskom stanovništvu odnosile kao prema „nepriznatoj“ („neslužbenoj“) manjinskoj skupini. Položaj Roma bio je utoliko teži u usporedbi s drugim manjinama u ovoj državi jer oni nisu imali zaštitu matične države. Njihov pravni položaj nije bio određen posebnim zakonom, nego se prema njima vlast odnosila putem “ad hoc” odredaba i primjenom postojeće zakonske regulative. Prema popisu stanovništva iz 1921. bilo je popisano ukupno 47 739 Roma koji su najgušće bili naseljeni na prostoru tadašnje južne i sjeverne Srbije, a najmanje u Sloveniji. U popisu stanovništva iz 1931. popisano je 70 225 Roma, od čega ih se najviše nalazilo u jugoistočnim dijelovima države, a najmanje u sjevernim dijelovima. Broj Roma smanjivao se u pravcu od juga prema sjeveru države, tj. od gospodarski slabo razvijenih do razvijenih dijelova Kraljevine Jugoslavije. Najviše Roma bilo je muslimanske vjeroispovijesti (53%), pravoslavne vjeroispovijesti (29%) i rimokatoličke vjeroispovijesti (16%). Istodobno se znatan dio Roma izjašnjavao pripadnicima većinske narodnosti, posebice u gospodarski razvijenim dijelovima Jugoslavije (slovenskim i hrvatskim područjima). Na području međuratne Hrvatske popisan je 1921. godine 12 241 Rom, a 1931. 14 284 Roma u Savskoj banovini te 215 u Primorskoj banovini. Broj Roma u Banovini Hrvatskoj može se približno odrediti pribrajanjem službenog broja izjašnjenih Roma prema popisu stanovništva iz 1931. na području Savske i Primorske banovine te na pripojenim područjima (kotarevima) iz dotadašnje Zetske, Dunavske, Drinske i Vrbaske banovine. Takvim izračunom dobiva se brojka od 14 879 Roma. Daljnjom analizom popisa iz 1921. i 1931. može se vidjeti da se romsko stanovništvo u međuratnoj Hrvatskoj većinom izjašnjavalo za pripadnost većinskoj (jugoslavenskoj) narodnosti, a tek manji dio njih kao pripadnici “ciganske” narodnosti. Ovaj podatak može se tek uvjetno rabiti kao jedan od pokazatelja romske asimiliranosti u većinsko stanovništvo. Oni su, vjerojatno, prikrivali vlastitu narodnost kao sredstvo prilagođavanja određenoj sredini. Slično se mogu tumačiti podaci o romskoj vjeroispovijesti, gdje se većina izjasnila kao pripadnici rimokatoličke vjeroispovijesti, koja je bila dominantna vjeroispovijest. Zatim je potrebno istaknuti da je većina popisanih Roma bila gotovo potpuno nepismena i živjela u ruralnim područjima. Polovina romskog stanovništva bila je mlađe starosne dobi (do 20/21 godinu starosti), dok je najmanje bilo onih starijih od 60 godina. Roma je bilo nekoliko posto više u njihovu ukupnom stanovništvu u odnosu na Romkinje, a gotovo svi su bili potpuno nepismeni. Jedna od društvenih značajki romskog stanovništva jest njegova podjela na brojne skupine, a u međuratnoj Hrvatskoj živjele su veće skupine Rumunjskih Cigana ili Koritara, Turskih Cigana i Kolompara. Od manjih romskh skupina istaknuli su se „Ruski Cigani“, koji su se u međuratnoj Jugoslaviji naselili zajedno s ruskim izbjeglicama iz građanskog rata u Rusiji poslije 1918. Ove skupine međusobno su se razlikovale jezikom, običajima, načinom života i područjem na kojem su živjele. Tada je većina neroma razlikovala domaće i strane, odnosno stalno naseljene i nomadske Rome, odnosno Bijele i Crne „Cigane“. Tako su „domaći/bijeli“ Romi bili bolje percipirani i prihvaćeni u neromskim zajednicama, od onih „stranih/crnih“ Roma što će se za vrijeme Drugoga svjetskog rata uzeti kao jedan od kriterija ustaških vlasti za njihovu poštedu ili ubijanje. Zakonski položaj Roma u međuratnoj Hrvatskoj nije se bitno razlikovao od drugih dijelova države. Hrvatske vlasti odnosile su se prema Romima kao prema jednoj od nepriznatih manjina, pritom su se koristile postojećim zakonskim odredbama prema njima, poput odredaba iz 1916., 1928. i 1930. Znatan problem vezan za zakonsku regulaciju položaja Roma predstavljalo je neprovođenje postojećih odredaba, zbog čega su Banske vlasti reagirale izdavanjem posebnih odredaba iz studenog 1939. te travnja i rujna 1940. godine. Ovim odredbama htjelo se pojačati pritisak na represivna (policijska) tijela i lokalne vlasti u njihovu konzistentnom provođenju. Odredbe su većinom bile usmjerene na ograničavanje romskog (nomadskog) kretanja, i to putem izdavanja odgovarajućih dokumenata i njihove temeljite kontrole te prebacivanja Roma u zavičajna mjesta. Većinom putem novina, isticali su se radikalni zahtjevi za romskim steriliziranjem, nasilnim pritvaranjem u određene logore, oduzimanjem njihove djece, prisiljavanjem na rad i sl. Nije poznat stav vodećih političkih snaga u međuratnoj Hrvatskoj prema Romima, no neki lokalni dužnosnici HSS-a tražili su od Banskih vlasti rješavanje romske problematike, predlažući i provodeći konkretne mjere. Tako su HSS-ovci zagrebačkog kotara u proljeće 1940. uveli strogu kontrolu kretanja Roma na području zagrebačkog kotara, koristeći same Rome kao određeni kontrolni mehanizam. Slično njima, HSS-ove su kotarske i općinske vlasti u Đakovu, Koprivnici, Čakovcu, Ludbregu, Bjelovaru i Vrbovcu, ponajprije, zahtijevale njihovu kolonizaciju. Između ostalih prijedloga, na jednoj od tih sjednica bio je istaknut prijedlog za kolonizaciju Roma na otok Mljet. Manji broj Roma bio je koloniziran, i to većinom na slavonskim područjima. Banske i lokalne vlasti su se u provođenju ovih odredaba oslanjale na represivna tijela poput Redarstva, Žandarmerije, HSZ i HGZ. Romska kriminalna djela smatrana su prijetnjom za javnu sigurnost osoba i njihova imetaka na određenu prostoru, zbog čega su ova policijska tijela zajedno surađivala. Teško je govoriti o njihovoj uspješnosti, ponajprije zbog manjka egzaktnih (statističkih) podataka o praćenju romskog kriminaliteta. No, brojni su primjeri u kojima su Romi bili uhvaćeni nakon počinjenja raznih kriminalnih djela, poput razbojstva ili prijevara. Istodobno, bili su zabilježeni slučajevi policijskog nasilja i zlouporabe njihova položaja na štetu romskog stanovništva. Među njima su se isticali članovi HSZ. Takvi slučajevi ukazuju na nisku razinu profesionalnosti navedenih policijskih tijela, ali i na nedostatnu kontrolu središnjih i lokalnih vlasti nad ovim represivnim tijelima. Romi u međuratnoj Hrvatskoj bili su gotovo u potpunosti društveno, gospodarski i kulturno marginalizirani. U ovom razdoblju nije zabilježen ni jedan oblik njihova institucionalnog organiziranja s ciljem poboljšanja njihova položaja u hrvatskom društvu. Tome je mogla pridonijeti njihova međusobna (plemenska) razjedinjenost te izrazit asimilacijski i kolonizacijski pritisak vlasti i neromskog stanovništva. Osim toga, njihova marginalizacija bila je jednom od posljedica njihova lošeg gospodarskog položaja. Ponajviše su se bavili obradom drveta i metala, trgovinom konjima, sakupljanjem sekundarnih sirovina (npr. starog željeza), prosjačenjem te zabavljanjem stanovništva (kao glazbenici ili cirkuski dreseri životinja). U ovom kontekstu može se razumjeti njihova gotovo potpuna nepismenost, zbog čega je Seljačka sloga započela unutar tečajeva za opismenjavanje uključivati Rome kao jedne od najnepismenijih dijelova stanovništva. Rijetki su bili primjeri romskog polaženja obrazovnih institucija, a s njime je bila povezana neredovitost (često odustajanje) i slaba prolaznost te nemoć (nemotiviranost) državnih i lokalnih vlasti u provođenju obveznog osnovnoškolskog obrazovanja. Loši životni uvjeti, gotovo uvijek na granici preživljavanja, ostavili su traga na njihovu lošem zdravstvenom položaju. O tome najbolje svjedoči njihova prevladavajuća mlada dobna struktura te mali broj Roma starijih od 60 godina. U ovom razdoblju primjetna je pojačana aktivnost crkvenih institucija u pastoralnom radu među Romima. Tako je župnik Antun Medven u travnju 1940. u Odri održao prvo rimokatoličko bogoslužje na romskom jeziku, a godinu dana prije toga slično se dogodilo u slavonskom selu Privlaka, gdje je održano prvo pravoslavno bogoslužje na romskom jeziku. Ne treba smetnuti s uma da je većina Roma bila vjerski indiferentna te se koristila vjerom kao jednim od sredstava za integraciju u određenu zajednicu. Na hrvatskim područjima u ovom razdoblju prevladavala je poljoprivreda kao dominantna proizvodna grana, a većina stanovništva i Romi pretežno su živjeli u ruralnim područjima. Seosko stanovništvo većinom je Rome negativno percipiralo kao lopove, varalice, širitelje zaraze, otimače djece i besposličare. U prilog takvoj negativnoj percepciji Roma išli su brojni, i u javnosti često (pre)isticani, slučajevi romskih krađa, prijevara i drugih ilegalnih radnja. Zasigurno je težak gospodarski položaj seoskog stanovništva dodatno potencirao negativnu percepciju prema Romima, posebice kao osobama bez posla i sklonih prosjačenju. Ovakva percepcija zasigurno je pridonijela nerijetkom nasilju seoskog stanovništva prema Romima. U tim slučajevima Romi su nasilno pretučeni i zlostavljani, prognani iz domova koji su im opljačkani i zapaljeni. Kao povod za sukob isticana je nemogućnost sprečavanja romskog kriminaliteta, a pritom su državne i lokalne vlasti zajedno s represivnim (policijskim) tijelima bile nemoćne u njihovu sprečavanju. Istodobno, rijetki su pozitivni primjeri suživota između seoskog i romskog stanovništva. Oni su se većinom odnosili na onaj dio Roma koji se uklopio unutar određene seoske zajednice, koja se koristila njegovim (obrtničkim) uslugama, a oni sami su sudjelovali u životu ove zajednice (npr. u nekim folklornim običajima). Romsko je stanovništvo u manjem dijelu živjelo u urbanim područjima Hrvatske, što je bila posljedica politike gradskih vlasti u njihovu protjerivanju. I među gradskim stanovništvom prevladavala je negativna percepcija Roma kao lopova, lukavih varalica, otmičara djece, besposličara (lijenčina) i sl. No, za razliku od seoskog stanovništva, poznat je znatno manji broj slučajeva nasilja gradskog stanovništva prema Romima. Položaj Roma na prostoru međuratne Hrvatske nije se u bitnim obilježjima razlikovao od ostalih dijelova Kraljevine Jugoslavije. Romi su u Hrvatskoj bili u podjednako marginalnom i lošem gospodarskom, kulturnom i političkom položaju kao i oni u drugim banovinama. Jedina iznimka bili su Romi na području Grada Beograda gdje je zabilježeno njihovo gospodarsko, kulturno i drugo organiziranje. Hrvatske vlasti pokazivale su više inicijative za rješavanje romske problematike u usporedbi s drugim banovinskim i državnim vlastima, ali ni one nisu donijele konkretne i sveobuhvatne zakonske mjere vezane za Rome. U usporedbi položaja Roma u međuratnoj Hrvatskoj s drugim europskim zemljama, može se istaknuti da su Romi u Hrvatskoj živjeli bolje nego u većini europskih država. Potrebno je podsjetiti da je većina europskih država bila zahvaćena Drugim svjetskim ratom, dok je područje Banovine Hrvatske ostalo izvan rata sve do travnja 1941. Hrvatske vlasti do Drugoga svjetskog rata nisu primjenjivale nacistički model deportiranja, steriliziranja i istrebljenja Roma, niti su po uzoru na Njemačku i Italiju donijele rasne zakone kao zakonski temelj progonu romskog stanovništva. Tako se može zaključiti da je položaj Roma u međuratnoj Hrvatskoj bio najsličniji onom u Mađarskoj i Slovačkoj, gdje se donošenjem određenih odredaba nastojalo ograničiti i kontrolirati Rome te ih prisiliti na stalno naseljavanje. Romi su u međuratnoj Hrvatskoj „preživljavali“ kao jedna od marginalnih manjinskih skupina stanovništva. Ovakvo njihovo „preživljavanje“ bilo je okončano u travnju 1941. uspostavom NDH-a. Ubrzo nakon ustaškog preuzimanja vlasti pojačao se pritisak na određene („neželjene“) skupine stanovništva, među kojima su bili Romi. Vlasti su ih započele progoniti na temelju rasnih i drugih zakona, zbog čega se ubrzo započelo s njihovim popisivanjem, deportacijom i istrebljenjem u ustaškim koncentracijskim logorima. Ovakvi postupci bili su usklađeni s nacističkim modelom rješavanja „ciganskog pitanja“, a znatan dio Roma bio je pogođen ovakvim mjerama. Ne treba zaboraviti da je Nezavisna Država Hrvatska bila jedna od europskih zemalja u kojoj je romsko stanovništvo najviše stradalo (u demografskom i drugom smislu). Vrata genocidnoj ustaškoj politici otvorena su bila već u međuratnom razdoblju, a temeljila se na (višestoljetnoj) negativnoj percepciji i odnosu prema Romima te određenom utjecaju iz drugih europskih zemalja, poput nacističke Njemačke.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
194-1940657-0652 - Manjine u Hrvatskoj i Hrvati u okolnim zemljama: povijesni identiteti (Dragutin Pavličević, )

Ustanove
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb

Profili:

Avatar Url Danijel Vojak (autor)

Citiraj ovu publikaciju

Vojak, Danijel
U predvečerje rata: Romi u Hrvatskoj 1918. - 1941., Zagreb: Romsko nacionalno vijeće, Udruga za promicanje obrazovanja Roma u Republici Hrvatskoj 'Kali Sara', 2013 (monografija)
Vojak, D. (2013) U predvečerje rata: Romi u Hrvatskoj 1918. - 1941.. Zagreb, Romsko nacionalno vijeće, Udruga za promicanje obrazovanja Roma u Republici Hrvatskoj 'Kali Sara'.
@book{book, author = {Vojak, D.}, year = {2013}, pages = {229.}, keywords = {Roma, history, Croatia, 1918 - 1941.}, isbn = {978-953-57825--1-3}, title = {On the eve of war: The Roma in Croatia 1918 - 1941}, keyword = {Roma, history, Croatia, 1918 - 1941.}, publisher = {Romsko nacionalno vije\'{c}e, Udruga za promicanje obrazovanja Roma u Republici Hrvatskoj 'Kali Sara'}, publisherplace = {Zagreb} }