hrvatski

Odgoj kroz igru

Fenomen igre ima svoj povijesni, pedagoški i katehetski kontekst. U pogledu ovih različitih aspekata, autorica se u svom diplomskom radu usredotočila na igru kao na određeni pedagoški instrumentarij, napominjući ukratko značajke povijesnog i sociološkog nastanka samog fenomena. Uz ovu elaboraciju, autorica kao dodatak svojem diplomskom radu prilaže i konkretne primjere uporabe igre u metodologiji nastave, točnije katehezi. Istraživanje prapovijesnih kultura ne donosi relevantne podatke o nastanku igre, već raspolaže s određenim činjenicama o rasprostranjenosti različitih oblika igara u mnogim kulturama. Sveto pismo Starog zavjeta na mnogim mjestima svjedoči o povezanosti igre s asocijacijama i s plesom. S ozbiljnijim istraživanjem fenomena igre počinju se baviti razvojni psiholozi, uočavajući mnoge važne elemente igre presudne za kognitivni i sociološki razvoj djece. Prije svega se to odnosi na školsku zajednicu kao širi okvir primjene igara kao i na pojedinačnu primjenu u odgoju djeteta. Školska zajednica se u igranju igara uči komunikaciji, međusobnom razumijevanju i zajedničkom djelovanju. Glede same metodičke primjene igre u odgoju i nastavi postoji određena klasifikacija igara: one mogu biti funkcionalne, simboličke i igre s pravilima. Struktura igre se temelji na trajnim elementima prema kojima se kreira svaka igra, dok se promjenjivi elementi temelje na prirodi izvedbe u samom igranju.

Igra; pedagogija; nastava; kognitivni razvoj; struktura igre.

nije evidentirano