hrvatski

Prisilne migracije židovskog stanovništva na području Nezavisne Države Hrvatske

Zbog progona na području Nezavisne Države Hrvatske židovsko stanovništvo već je u prvim ratnim mjesecima pretežno tražilo utočište na jadranskoj obali koje je početkom Drugog svjetskog rata dijelom anektirano, a dijelom okupirano od Kraljevine Italije. Židovskih izbjeglica s područja NDH bilo je i na Apeninskom poluotoku te na područjima koja je Kraljevina Italija okupirala, u Sloveniji (Ljubljanskoj provinciji), Crnoj Gori i Albaniji. Židovske izbjeglice odlazile su i u Mađarsku, Bugarsku, Švicarsku, Portugal, Španjolsku i Tursku, većinom s nadom da će od tamo lakše otići u prekooceanske zemlje, ponajprije Sjedinjene Američke Države te u Palestinu. Načini na koje su Židovi uspijevali napustiti područje NDH bili su razni: od legalne kupovine propusnica, nakon podmirivanja nameta koje im je NDH propisala, a koja je bila dio diskriminirajuće rasne politike i progona židovskog stanovništva, zatim ilegalne kupovine propusnica, većinom s tuđim imenima, čija je cijena ponekada ucjenjivački povećavane, do raznih intervencija osoba iz vlasti, iz redova katoličke crkve i nežidovske rodbine te brojnih drugih načina. Kraljevina Italija držala je izbjegle Židove u slobodnoj internaciji u sabirnim logorima, hotelima i drugim prostorima prenamijenjenim za tu svrhu. Zaštitnički odnos prema Židovima na ovim područjima bio je u skladu s talijanskom fašističkom ideologijom koja je obespravljala Židove, ali nije podrazumijevala progone s namjerom fizičkog uništenja. Tijekom života u izbjeglištvu jugoslavenske Židove pomagale su međunarodne židovske organizacije te na razne načine i jugoslavenska izbjeglička vlada kao i pojedini predstavnici Katoličke crkve, nerijetko i zajedničkim naporima.

Drugi svjetski rat ; Židovi ; Nezavisna Država Hrvatska ; Kraljevina Italija ; Katolička crkva ; izbjeglička vlada Kraljevine Jugoslavije ; izbjeglice

-