hrvatski

Društveno pitanje cjelovitog razvoja u personalističkom modelu kršćanstva

U ovom se radu autor bavi društvenim pitanjem cjelovitog razvoja u personalističkom modelu kršćanstva. Polazi se od hipoteze da “povijest nije naprosto nužan progres prema boljem, već događaj slobode, štoviše borba među slobodama“ (Usp. Ivan Pavao II., Familiaris consortio, 1981: br. 6). Zato je čovjeka kao svjesnog i djelatnog subjekta moguće razumjeti samo unutar svijeta koji ima svoju povijest i smisao koja će se upravo temeljiti na ideji napretka i cjelovitog ljudskog razvoja. Istraživanje istine cjelovitosti ljudskog razvoja, riječima Ivana Pavla II., “nije osuđeno samo na postizanje djelomičnih istina koje ovise o događajima ili znanostima ; čovjek ne traži samo istinsko dobro za svoje naume. Njegovo istraživanje upravljeno je prema daljnjoj istini koja može rasvijetliti smisao života“ (Fides et ratio, br. 33). U dokazivanju postavljene hipoteze, u prvom dijelu autor se poziva na ideje sociologa Maxa Webera (Swingewood, 1998.: 137) suočavajući se s konceptom racionalizacije koja je u središtu Weberovog shvaćanja razvoja. Tema razvoja kod Webera traži kritičku racionalnu refleksiju o krajnjim elementima smisaonog ljudskog djelovanja. Zato u drugom dijelu autor u prvi plan stavlja antropološko pitanje i pitanje izgradnje jedinstva unutar subjekta samoga, osobe. Čovjek kao relacionalnost prema drugim osobama je dovoljan uvjet za postupno izgrađivanje puta kojim se dolazi do cjelovitog razvoja. Društveno pitanje time postaje u personalističkom modelu kršćanstva pokušaj pronicanja u društvenu krizu moderniteta.

društveno pitanje; cjeloviti razvoj; personalistički model kršćanstva; svrsishodno racionalno tumačenje; relacionalnost prema drugim osobama

nije evidentirano