hrvatski

Izuzeci i opravdanja kod zabrane diskriminacije

Polazeći od shvaćanja da je u antidiskriminacijskom pravu naročito važno razgraničiti slučajeve koji spadaju pod zabranu diskriminacije od onih razlikovanja koja pod tu zabranu ne spadaju ili se u određenim slučajevima mogu opravdati, autori u radu analiziraju iznimke od zabranjene diskriminacije iz čl. 9. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Pritom zastupaju tezu da usprkos izmjenama koje je ovaj članak pretrpio novelom Zakona o suzbijanju diskriminacije iz 2012. godine nisu u potpunosti ostvarene njegove svrhe – donošenje jedinstvenog i cjelovitog zakona kojim će se u Hrvatskoj urediti zabrana diskriminacije te usklađenje hrvatskih propisa s propisima EU. To je posljedica okolnosti da je zakonodavac s jedne strane, prilikom uređenja osobnog i materijalnog dosega zakona, te zabranjenih osnova diskriminacije pristupio vrlo široko, crpeći inspiraciju iz Ustava Republike Hrvatske, brojnih međunarodnih ugovora te prava EU. S druge pak strane, prilikom uređenja iznimaka od zabranjene diskriminacije iz čl. 9. st. 2. gotovo isključivo se vodio antidiskriminacijskim direktivama Europske unije. Analizirajući kako su ta pitanja uređena u pravnim izvorima koji su bili uzor pri donošenju Zakona o suzbijanju diskriminacije te u praksi koju su u svezi s time razvili sudovi, naročito Sud Europske unije i Europski sud za ljudska prava, autori upozoravaju da ti izvori poznaju odnose koji su izuzeti iz diskriminacijske zaštite i opravdanja od zabranjene diskriminacije, dok Zakon o suzbijanju diskriminacije samo neke od tih odnosa prilično nemušto podvodi pod iznimke od zabranjene diskriminacije u čl. 9. st. 2. Pri takvom stanju stvari autori u ustavnoj odredbi o razmjernosti pri ograničavanju temeljnih prava i sloboda traže moguće uporište za razgraničenje dopuštenih od nedopuštenih razlikovanja u spornim situacijama.

Zakon o suzbijanju diskriminacije; iznimke; opravdanja; Republika Hrvatska

nije evidentirano