hrvatski

Mikroekonomski aspekti u strategiji i preduvjeti dugoročnog razvoja

Dubina i narav razvojne krize tranzicijskih zemalja označen je krizom industrijskog razvoja, a brzina njezina prevladavanja ovisit će o brzini primjene alternativnih pristupa razvitku, koji nužno impliciraju promjene u gospodarstvenoj strukturi i nove metode gospodarstvenog preustroja. Izravni intervencionizam i komandno upravljanje gospodarstvom u cilju ubrzanja rasta i strukturnih promjena nisu se pokazali uspješnim, već su, naprotiv, ostavili mnoge probleme nerazvijenosti, neefikasnosti i neravnoteže, pa se danas odluke prepuštaju akterima tržišnih aktivnosti koji ih donose i provode s više znanja, fleksibilnosti i motivacije. Ideologija dezindustrijalizacije, kakvu nudi neoliberalna doktrina postindustrijskog društva, međutim, ima svoja ograničenja i mora se vrlo oprezno interpretirati i primjenjivati. Državna zaštita se može interpretirati ne kao neophodnost nego tek kao drugo najbolje rješenje, jer su razvijeno tržište kapitala, uređeni financijski sustav, niska fiskalna presija i izgrađen i učinkovit pravni sustav u cjelini oni uvjeti u sklopu kojih se gospodarstvo može brže razvijati i restrukturirati, nego pod državnom zaštitom. Stabilnost je temeljna preokupacija gospodarstvene politike, koja se mora koncipirati na dugi rok i pritom voditi brigu o zajedničkim pravilima, lojalnosti, međusobnom pomaganju, suradnji i razumijevanju socijalnih partnera, bez nerealnog očekivanja da ti odnosi suradnje moraju biti idilični, jer oni uključuju odnose snaga, asimetriju informacija, trajnu ovisnost i sl, ali i sposobnost za dinamički proces inovacije, inicijative, učenja i prilagođavanja, pa državna politika gospodarstvenog razvitka o narečenom mora voditi brigu i onda kada gospodarstvo izlaže snažnijem djelovanju tržišnih snaga. Suvremeni procesi globalizacije, liberalizacije i normizacije procesa proizvodnje, razmjene i informiranja znatno pooštravaju kriterije uspješnog gospodarstvenog razvitka, pa granice poduzeća i nacionalnih proizvodnih sustava postaju sve neodređenije, a prostorna i sektorska mobilnost sve veća. Gospodarstvena politika u razvojnoj strategiji mora se više okrenuti stvaranju konkurentskih prednosti na razini industrijskih prostora, te na povećanje sposobnosti učenja na razini poduzeća i drugih nositelja tehnološke i organizacijske inovacije. Hrvatska mora tražiti svoju razvojnu priliku u revitalizaciji i modernizaciji industrije na što ukazuje primjer razvijenih zemalja u kojima je gotovo polovica uslužnog sektora u funkciji proizvodnje materijalnih dobara i u uskoj je vezi s industrijskim aktivnostima. Za Hrvatsku bitno je privući strane investitore, da u razvoj zemlje uđu s direktnim investicijama, povećavajući tako realni kapital i gospodarski potencijal, s novim znanjem, tehnologijama i poslovnim vezama koji potiču suradnju i integraciju u međunarodne proizvodne i poslovne sustave. Osobit naglasak valja staviti na izbor kombinacije dugoročnih politika, jer je to jedan od preduvjeta pozitivnih racionalnih očekivanja gospodarskih subjekata, tj. postizanja stabilnosti uvjeta gospodarskog života, što se ocjenjuje bitnim za njihovu dugoročniju orijentaciju i stvaranje tržištem usmjerenog, proizvodno razvojnog, a ne kratkoročnog, trgovačkog mentaliteta. Kriterij dodane vrijednosti i njene preraspodjele u korist gospodarskih subjekata trebao bi biti kvantitativna mjera unutrašnje liberalizacije i izvozne stimulacije, tj. povećanja štednje i investicija. Kontinuirano praćenje učinaka primijenjene gospodarstvene politike u sklopu strategije razvitka omogućit će ocjenu njene primjerenosti i potrebu prilagodbi, koje su sukladne potrebama gospodarstva i društva u cjelini.

strategija; razvoj; proizvodne djelatnosti; tranzicija; reindustrijalizacija; ekonomska struktura; izvozno usmjerenje; strukturne promjene; ekonomska politika; liberalizacija; regionalna integracija

nije evidentirano