hrvatski

Pregled istraživanja doprinosa pavlinā hrvatskoj glazbenoj umjetnosti

U svim ćemo radovima koji obrađuju neki od aspekata odnosa pavlina i glazbe, naići na konstataciju o važnosti pavlinskog doprinosa hrvatskoj glazbenoj kulturi. Ti su navodi potencirani izrazito malim brojem sačuvanih (ili za sada pronađenih) primarnih izvora koji tome svjedoče. Ovaj je rad usmjeren primarno na pregled do sada objavljenih radova koji se tiču pavlinskoga doprinosa hrvatskoj glazbenoj kulturi. Zbog preglednosti rad je podijeljen u tri cjeline: 1. Pavlinski zbornik i istraživanja doprinosa pavlina crkvenoj popijevci u Hrvatskoj 2. Istraživanja o orguljama u pavlinskim samostanima u Hrvatskoj, te 3. Istraživanja života i rada skladatelja pavlina Amanda Ivančića (1727.-1758?) Uz te teme spomenimo i istraživanja koja je obavio Stanislav Tuksar baveći se glazbenom terminologijom u enciklopedijskom rječniku Gazophylacium […] Ivana Belostenca (1593. ili 1594.–1675.), te prilog Nine Jukić koja je napravila glazbeno-ikonografsku analizu anđela svirača s freski pavlinskog slikara Ivana Rangera (1700.-1753.) u crkvi Sv. Jeronima u Štrigovi. Da su pavlini jako držali do glazbe, pogotovo do crkvenog pjevanja dokazuju i konstitucije reda (poglavlje de officio rectoris chori) koja opisuje Janko Barlè (1869.-1941.). Na njegova se istraživanja nadovezao Ladislav Šaban (1918.-1985.) čija su istraživanja pokazala da su pavlini u hrvatskim samostanima njegovali „isključivo crkveno jednoglasno pjevanje (koral i pučku pobožnu popijevku), naprotiv nikada mješovitu vokalno-instrumentalnu ili samo instrumentalnu glazbu – osim pratnje orgulja“. Jedan od najistraživanijih aspekata doprinosa pavlina glazbenoj umjetnosti vezan je za njihov angažman na području crkvene popijevke koji je usko vezan uz istraživanje glazbenog dijela tzv. Pavlinskog zbornika iz 1644. Uz Zbornik općenito problematizira se više tematskih kompleksa koje možemo okupiti u sljedeće grupe: 1. problem imena kodeksa, 2. problem autorstva, 3. problem svrhe/namjene, 4. problem porijekla i vremenskog nastanka tekstova i napjeva zbornika uz ostale specifične jezične, liturgijske i glazbene probleme. Prvi prikaz glazbenog dijela Zbornika (Pavlinske pjesmarice u užem smislu) s analizom napjeva i tekstova J. Barlèa, zatim nalazimo radove M. Demovića i L. Šabana, uglavnom preglednog karaktera, uz uključivanje u diskurs oko autorstva Zbornika, a najdragocjenije su stručne studije muzikologinje Koraljke Kos koja je Zborniku posvetila više radova. Metodološki vrlo jasna i precizna, s vrijednim glazbenopaleografskim aspektom istraživanja, upravo je Kos ukazala na mjesto napjeva iz Zbornika u kontekstu hrvatske ranobarokne glazbene kulture, ali i njenu vezu s kontekstom protureformacijskih težnji u Europi. Druga tema odnosi se na istraživanja orgulja, jedinog instrumenta (koliko je za sada poznato) koji su hrvatski pavlini koristili u svojim crkvama. Na tom području na prvo mjesto moramo staviti lik Ladislava Šabana koji je od kraja 1970-ih godina ostavio dragocjene podatke sakupljene kako terenskim istraživanjem, tako i velikim marom u arhivskim istraživanjima. Šaban je objavio pojedinačne studije o orguljama u Lepoglavi i Sveticama, kao i više radova o glazbenom doprinosu pavlina u sredinama u kojima su djelovali. Njegove tragove slijedio je Emin Armano, a prilog o orguljama pavlinskih samostana u Hrvatskoj dala je i Jagoda Meder. Prema Šabanovim i Armanovim navodima pavlini su do ukinuća reda imali orgulje na samo četiri lokacije u Hrvatskoj: u Lepoglavi, Purgi Lepoglavskoj, Sveticama i Svetom Petru u Šumi, a Armano za njih navodi da „u potpunosti zadovoljavaju akustičke uvjete prostora za koji su građene i ponajbolji su svjedoci glazbenog ukusa pavlina“. U tekstu se posebno ukazuje na primjer lepoglavskih orgulja o kojima nalazimo i najbogatiju literaturu. Treći odsjek posvećen je istraživanjima života i rada skladatelja Amanda Ivančića (Amandus Ivanschitz, 1727-1758?) koji interesira istraživače diljem Europe, a i njegova djela nalazimo raširena na raznim lokacijama. Prva detaljnija istraživanja u Hrvatskoj obavio je Albe Vidaković (1914.-1964.), a na njegova se istraživanja nadovezao hrvatski muzikolog Lovro Županović (1925.-2004.), čiji radovi ostaju jedine detaljnije studije o Ivančiću u Hrvatskoj. Od novijih radova nalazimo priloge Vjere Katalinić o Ivančićevoj skladateljskoj ostavštini. U međunarodnim se razmjerima lik i djelo Amanda Ivančića već ocrtava kao sukreator glazbene kulture svoga vremena. Ipak, buduća bi se istraživanja trebala više usmjeravati na pojedine segmente i specifičnosti Ivančićevog skladateljskog jezika, ne samo u općim crtama, što je moguća perspektiva i za hrvatsku muzikologiju. Također je i pitanje veza Ivančića i Hrvatske još jedno plodno područje za istraživanja. Kod svih aspekata doprinosa pavlina glazbenoj umjetnosti u Hrvatskoj već je dokazan i na više mjesta potvrđen njihov značaj. Ipak, nedostatak izvora i brojne nejasnoće na koje smo naišli ne upućuju na bezizlaznu situaciju jer postoje naznake da bi se uz dosta mara, volje i sreće moglo ući u trag nekim nagoviještenim, ali i onim nepoznatim detaljima koji bi mogli baciti novo svijetlo na naše spoznaje o vlastitoj kulturi i glazbenoj umjetnosti kroz djelovanje pavlinske zajednice.

pavlini; glazba; muzikologija; Pavlinski zbornik iz 1644.; Amando Ivančić; orgulje

Rad je prezentiran na Međunarodnm znanstvenm skupu Kršćanska baština i plemstvo u hrvatsko-mađarskoj pograničnoj regiji, održanom od 16.-17.11.2010.g., Kalnik, Hrvatska.