hrvatski

Kršnjavi kao oblikovatelj nacionalnog identiteta

U posljednjem desetljeću 19. i prvim godinama 20. stoljeća kultura i umjetnost u Srednjoj Europi postali su mjestom intrigantnog susreta povijesnih implikacija, političkih konotacija i nacionalnih težnji. Tako se u vremenu početka opće dezintegracije multinacionalne Austro-Ugarske Monarhije iznova pojavljuje potreba za izgradnjom stabilnih nacionalnih kultura, kakve su na zapadu kontinenta već postojale. U tom se kompleksu kulturne i nacionalne obnove odnos umjetnosti i nacionalnog identiteta pojavio kao ključan faktor, a pitanje stvaranja umjetnosti s nacionalnim obilježjima nametnulo se kao cilj od prvenstvene važnosti. Iako se cjelokupno razgranato djelovanje Ise Kršnjavija kao glavnog nositelja kulturne obnove u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća nedvojbeno može sagledavati upravo kroz prizmu odnosa umjetnosti i nacionalnog identieta, u ovome će se izlaganju pozornost posvetiti pojedinim aspektima njegova rada koji su za osnovi cilj imali oblikovanje nacionalnog identiteta djelima likovne umjetnosti. U tom će se kontekstu analizirati projekt obnove i ukrašavanja palače vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu te prepoznati iznimna slojevitost Kršnjavijeve strategije. Nadalje, razomotrit će se njegova uloga u identitetskim prijeporima oko izložbe Hrvatskog salona 1898. kao prijelomne točke u procesu geneze hrvatske moderne umjetnosti. Također, posvetit će se pozornost Kršnjavijevoj ideji o „narodnom stilu“ u arhitekturi i umjetničkom obrtu kao važnome dijelu njegove strategije oblikovanja nacionalnog identiteta. Naposljetku, pružit će se i sažeta usporedba s Ljubom Babićem kojemu je, kao i Kršnjaviju, ideja o potrebi davanja prinosa nacionalnom identitetu upravo djelima likovne umjetnosti predstavljala jedno od presudnih obilježja cjelokupnog djelovanja.

Iso Kršnjavi; nacionalni identitet

nije evidentirano