hrvatski

Zvonik franjevačke crkve u Hvaru u graditeljskom suodnosu s drugim zvonicima u Hvaru

Dok je Toma Tomasini, dominikanac mletačkog podrijetla s iznimno značajnom diplomatskom karijerom papinskog legata u Bosni, upravljao hvarskom crkvom, Hvarani su 1461. godine dobili dopuštenje pape Pia II. za gradnju samostana franjevaca opservanata. Luka Wadding u VI. svesku svojih Anala piše: Građani, računajući kako na stotine milja nema nijednog samostana minorita, sagradiše otprilike u to vrijeme jedan za fratre opservante dalmatinske provincije, pod nazivom Sv. Marije od Milosti. Od Turaka je bio poslije zapaljen, ali sagradiše još bolji. Samostan i crkva sagrađeni su do konca 15. st., a zvonik je dovršen 1507. godine kako se čita iz dokumenata. Sagradili su ga korčulanski majstori Marko i Vlahuša Andrijić. Zvonik je po oblikovnom rješenju lože zadnjeg kata blizak koncepciji zvonika korčulanske katedrale za kojega je ugovor o gradnji sklopio Marko Andrijić 1481. obvezavši se završiti ga u naredne dvije godine. O bliskosti konstruktivnog rješenja zvonika korčulanske katedrale s kupolom šibenske katedrale, te arhitekturom lože zvonika franjevačkog samostana u Hvaru već je pisano. Tema ovog rada potcrtati će zadnju rečenicu Waddingova citata koja navodi da su Turci spalili samostan, a da je poslije sagrađen još bolji. Hvar je opustošio i spalio alžirski potkralj Uluz Alija u ljeto 1571. godine, a za njegova je naleta stradao i franjevački samostan iz kojega su fratri pružili otpor Turcima. Obnova Hvara koja je slijedila dogodila se koncem 16. i početkom 17. st. a vodili su je uglavnom brački graditelji i klesari među kojima su se posebno isticale obitelji Bokanić i Radojković. Neki detalji na Andrijićevom zvoniku upućuju na elemente Bokanićeve radionice. Radi se prvenstveno o balustradi zvonika sa stupićima na tzv. dvostruku krušku i rukohvatu profiliranom jednostavnom simom i gradetom s dentima na način kako se to redovito javlja u Bokanićevoj produkciji. Popravak franjevačkog zvonika potkraj 16. st. je zajamčen, a detalji obnove upućuju na pučiške Bokaniće. Za razliku od zvonika franjevačke crkve, zvonik dominikanskog samostana izrađen je u maniri Trifuna Bokanića, najznačajnijeg predstavnika velike obitelji graditelja i klesara. Nije poznato je li rana dominikanska crkva sv. Marka imala zvonik na preslicu ili samostojeći toranj u vrijeme kad je građena, ali grafike druge polovice 16. st. ukazuju da je u to vrijeme uz crkvu postojao zvonik mletačkog tipa s piramidalnim završetkom kakav se vidi na Camotijevom crtežu iz 1571. g. Ako taj crtež i nije vjerodostojan, grafika Angiela degli Oddi sigurno jest, a ona prikazuje zvonik istog tipa, za razliku od zvonika franjevačke crkve gdje je prikazan Andrijićev zvonik 15. st., upravo onakav kakav je bio sa oktogonalnim završetkom u kojem je loža sa zvonima. U svojoj vizitaciji A. Valier ne spominje zvonik crkve sv. Marka pa se vrijeme te vizitacije 1579.g. obično uzimalo kao terminus post quem za njegovu gradnju. Zvonik je napravljen koncem 16. i početkom 17. st. o čemu svjedoče njegovi oblici i ornamentika kasne renesanse kakvu susrećemo na gradnjama pučiške radionice Bokanić pa bi bilo moguće povezati tu gradnju s boravkom velikog pučiškog arhitekta i majstora Trifuna Bokanića koji je prema dokumentima radio na hvarskoj loži i oltarima katedrale. Rukopis Bokanića, vrsnog majstora koji se već prije 1600.g. istaknuo u Trogiru na zvonicima katedrale sv. Lovre, benediktinskih samostana sv. Nikole i sv. Mihovila, prepoznajemo na zadnjem katu zvonika karakterističnog oktogonalnog tlocrta, u dekoracijama profila katova u koje unosi jastučaste elemente, u glavicama kerubina koje su Bokanići često izrađivali, a njima dekorirali i zvonik Sv. Šime u Zadru te brojnim drugim detaljima među kojima se ističu karakteristični florealni elementi i jednostavni profil klasične sime s dentima. U Bokanićevo vrijeme nastao je i glavni portal crkve rađen u klasičnom slogu s jonskim kapitelima koji nose bogati nadvoj ukrašen konzolama s volutama i metopama te polukružnim zabatom s lisnim ornamentom koji je u sredini prekinut postamentom za kip, vjerojatno sv. Marka kojem je crkva posvećena. Između polukružnih pilastara upisan je luk sa profiliranim impostima koji je u zaglavnom dijelu dekoriran maskeronom. Profilacije koje ukrašavaju sime i denti, jonski kapiteli s astragalima i kanelurama, kao i čitava kompozicija pripadaju renesansnom slogu deriviranom iz antičke matrice, a florealna ornamentika umetnutih ploha zadržava još uvijek izraz kasne gotike. Po svemu sudeći, portal je vrlo blizak arhitektonskim rješenjima Trifuna Bokanića pa bi ga se zajedno sa zvonikom moglo pripisati velikom majstoru, a završetak pregradnje dominikanske crkve smjestiti na sam početak 17. st. Ako je suditi po dokumentima vezanim uz gradnju gradske lože Trifun Bokanić je bio aktivan u Hvaru u prvom desetljeću 17. st. Njegov trogirski opus već je bio završen, a godina 1600. je označila završetak gradnje zvonika trogirske katedrale i urbanističkih pregradnja grada kojega je on vodio. Često se spominje utjecaj arhitekture franjevačkog zvonika na gradnju zvonika dominikanske crkve sv. Marka, iako kod njih postoji značajna stilska razlika. Ono što nije do sada uzimano u obzir je sasvim prepoznatljiv Bokanićev graditeljski slog koji je uočljiv i na njegovom trogirskom zahvatu. Zna se da je Trifun Bokanić izmijenio stare projekte trogirskog zvonika i završio ga na svoj način. Nove interpretacije klesarskih nacrta na podu lože trogirske katedrale pokazuju veliku sličnost ovih zvonika. To je oktogonalni tlocrt nad kvadratnom osnovom i balkon lože zvonika s balustradom. Spomenuti motivi se javljaju na hvarskom i trogirskom primjeru. Bokanić je sudeći prema svemu iskustvo temeljio na trogirskom primjeru kojem je zvonik dominikanske crkve sličniji nego zvoniku hvarske franjevačke crkve. Pa ipak korijen te radikalno drugačije ideje, od standardnog zvonika mletačkog tipa, mora biti dublje. Trogirski je zvonik morao biti isprojektiran znatno ranije, već u 15. st., a nacrti koji se spominju u trogirskim dokumentima vjerojatno se odnose na te rane crteže kada je katedrala u cjelini preprojektirana. Taj je rani zvonik zacrtao oktogonalni tlocrt zadnjeg kata kakav se radio u ostalim gradovima Dalmacije. Završetak zvonika splitske prvostolnice koncipiran je kao prelazak iz kvadrata u osmerokut, a jednako tako i ranije spomenuti zvonik korčulanske katedrale. Oktogonalni je i završetak zvonika sata dubrovačke lože sa Zelencima iz istog vremena. Jesu li svi ti zvonici imali neki prauzor iz šezdesetih godina 15. stoljeća ostaje tek pitanje na koje treba potražiti odgovor. Uostalom u Hvar, Trogir i Split tih godina dolazi majstor Nikola Firentinac, a s njim i ideje velikih centara s druge strane Jadrana pristižu u naše krajeve, pa je tako uzore za ovu arhitekturu moguće tražiti u centrima talijanske renesanse.

Hvar; Zvonik; Franjevci

nije evidentirano