hrvatski

Efeška kristološka kontroverzija prema djelima T. J. Šagi-Bunića – od raskola (431.) do sjedinjenja (433.)

Disertacija je podijeljena na dva dijela. U prvom, uvodnom dijelu, autorica najprije prikazuje dosadašnje spoznaje o Šagi-Bunićevu znanstvenom doprinosu u njegovim objavljenim radovima na latinskom jeziku, posebice se zadržavajući na onome što su kao njihovu osobitu vrijednost istaknuli teolozi svjetskoga glasa (prvo poglavlje). Potom predočava sadržaj Šagi-Bunićevih neobjavljenih spisa koji predstavljaju izvor novih spoznaja o autorovim istraživanjima kristologije prvih stoljeća Crkve. Detaljno obrađuje njegovu korespondenciju s Hadrijanom Borakom te donosi bitne informacije o Šagi-Bunićevim neobjavljenim radovima, nacrtima i bilješkama o efeškoj kristološkoj problematici (drugo poglavlje). Drugi i glavni dio rada nosi isti naslov kao i sama disertacija: „Efeška kristološka kontroverzija prema djelima T. J. Šagi-Bunića – od raskola (431.) do sjedinjenja (433.)“. U njemu je autorica rekonstruira Šagi-Bunićeve započete i ne do kraja realizirane ideje da napiše jedno sustavno djelo o efeškoj kristološkoj kontroverziji. Taj je dio podijeljen na šest poglavlja. U prvome poglavlju autorica obrađuje Šagi-Bunićeva izvorna promišljanja o temeljnim prijeporima Ćirilove i antiohijske kristološke spekulacije u predvečerje Efeškoga sabora. Njegovim uvidima o samome saboru i o žalosnom raskolu do kojega je došlo između antiohijskih i aleksandrijskih biskupa, bavi se u drugome poglavlju. U trećem iznosi zanimljive informacije koje Šagi-Bunić donosi o više ili manje (ne)uspješnim pokušajima mirenja dviju kristoloških struja nakon Efeškoga sabora, a koji su pokušaji rezultirali time da su antiohijci odlučili predložiti Ćirilu svoj Antiohijski simbol kao temelj sjedinjenja. Autorovu analizu toga Simbola detaljno prikazuje u četvrtom poglavlju. U petom poglavlju progovara o sjedinjenju između Ivana Antiohijskog i Ćirila Aleksandrijskog koje je bilo sklopljeno 433. g. na temelju Ćirilove poslanice Laetentur coeli u koju je Aleksandrinac uklopio Antiohijski simbol. Na koncu, u šestom poglavlju, sažima najznačajnije autorove uvide o utjecaju poslanice Laetentur coeli (i, preko nje, o utjecaju Antiohijskog simbola) na Kalcedonsku definiciju. U zaključku autorica donosi kritičku prosudbu vlastita doprinosa obrađenoj temi te prosudbu o specifičnostima Šagi-Bunićevih neobjavljenih istraživanja o efeškoj kristološkoj kontroverziji.

Šagi-Bunić; arijanizam; apolinarizam; Ćirilova kristologija; antiohijska kristologija; Efeški sabor (431. g.); Antiohijski simbol; Laetentur coeli; sjedinjenje Ćirila Aleksandrijskog i Ivana Antiohijskog (433. g.)

nije evidentirano