hrvatski

Osnove farmakogenomike.

Varijabilnosti u učinku lijeka mogu se djelomično objasniti genetičkim razlikama. Postoje interindividualne razlike u metaboličkom i transportnom kapacitetu i detoksikaciji lijekova i drugih ksenobiotika. Osjetljivost na toksične učinke jednim dijelom ovisi o genetičkom polimorfiznu metaboličkih enzima faze I i faze II. Za kliničku praksu najvažniji polimorfizmi u fazi I su CYP2C9, CYP2C19, CYP2D6 i CYP3A4/5, a u fazi II su TPMT, UGT1A1, NAT2, SULT. Najjasniji utjecaj imaju inaktivirajući i aleli s pojačanim učinkom CYP2C19 na ishod liječenja klopidogrelom, kao i ozbiljne nuspojave na primjenu kodeina u vrlo brzih metabolizatora za CYP2D6. Drugi je značajan utjecaj zapažen u slučaju neučinkovitosti antidepresiva, suicidalnost u osoba vrlo brzih metabolizatora, te nuspojave lijekova u sporih metabolizatora za CYP2D6. Bolesnici nosioci neaktivnih alela CYP2C9 imaju povećan rizik predoziranja lijekovima-supstratima, što može dovesti do intoksikacije fenitoinom, ili krvarenja u slučaju kumarinskih antikoagulanata ili nesteroidnih protuupalnih lijekova. Postoje smjernice za genotipizaciju TPMT u slučaju primjene tiopurinskih lijekova, kao i preporuke za analizu UGT1A1 za optimizaciju terapije irinotekanom te DPYD u slučaju primjene 5-fluorouracila. Od transportnih proteina preporučuje se genotipizacija SLCO1B1 za bolju prevenciju nuspojava pri primjeni statina. Najnovije smjernice ističu snažnu predispoziciju nosioca alela HLA-B*5701 za razvoj preosjetljivosti na abakavir. Za bolje razumijevanje varijabilne učinkovitost nekog lijeka u pedijatrijskoj populaciji potrebno je, uz genetičku predispoziciju, razumjeti i razlike u ekspresiji gena tijekom rasta i razvoja, tj. ontogenezu.

farmakogenetika, farmakogenomika, metabolički enzimi, transportni proteini, nuspojave lijekova

nije evidentirano